petak, 30. studenoga 2012.

Ado i ja

Prošla su dva ljeta,dvije zime,dvaput je opalo lišće i procvjetali su prvi maslačci.Sve se mijenjalo u skladu s vremenom,samo sam ja zaglavila u nekom svom paralelnom svijetu,punom sjećanja na njega.Samo lijepih.Njih sam čuvala,pazila i njegovala da izrastu u nešto više od onoga što jesu-u veličanstvenu ljubavnu bajku.Nisam uvijek bila takva.Dugo sam samo živjela u stvarnosti,onaj obični "komercijalni" život,siv,kakav mnogima zauvijek ostane.Ali onda sam upoznala njega,Adnana.Tada mi se život promijenio na bolje.Barem sam ja tako počela gledati na stvari.Sve je postalo manje važno,nije bilo stvari važnih drame i burnih reakcija.Sve je bilo ljepše,on je sve učinio ljepšim.Adu sam upoznala prije tri godine.Između nas je odmah "kliknulo".Smijali smo se,pjevali zajedno,učio me da sviram gitaru.Trajalo je godinu dana."Trajalo" kažem,jer ne mogu naći bolji izraz-nismo bili par,a opet što se mene tiče,bili smo više od prijatelja.Bili smo jedno drugom sve.Prestalo mi je biti važno da li vaani pada kiša,snijeg,trebam li staviti kapu,ponijeti kišobran.Bilo je dovoljno znati da me on čeka.Neprestano sam se osmjehivala.Bio je to lijep osjećaj-biti sretno zaljubljen.ne znam da li je on bio zaljubljen u mene,ali volio me na neki svoj poseban način,znam da jeste.zahvalna sam mu na tome,to sunce njegove ljubavi grijalo me dvije godine nakon što je otišao iz moje stvarnosti.Opet bolji izraz ne mogu naći,"stvarnost" mi se čini najprikladnijom,jer nikad nije nestao iz mog života.Sada sam spremna da tražim dalje,da uživam u novim ljubavima,ali zauvijek ću jedan djelić srca čuvati samo za njega...

Juče sam ga vidjela.Šiške mu pokrivaju čelo i lijevo oko,oduvijek ih je volio nositi ukoso.Slušalice u ušima,sluša Gunse ,znam.Preko ramena mu je obješena tamno-plava furtola za Elzu-njegovu gitaru.On mene nije vidio.nema veze.Drago mi je da sam barem ja njega,čisto da se uvjerim da je još onaj stari.On živi,pa ću i ja.Punim plućima.Ponovo.Ispočetka.Možda još i bolje...


petak, 9. studenoga 2012.

Kada odu

"Reci mi,biće ti lakše",stalno su mi to govorili. Nisam im govorila,iako sam znala da ih zanima,ali kako bi razumjeli moje riječi ako ne razumiju moju šutnju. Zato sam samo čekala da li će neko shvatiti,da li će se pojaviti neko kome nije potrebno prosipati riječi,tako prazne,šuplje ,nesposobne da izraze ono što srce osjeća. Kada me je ostavio,mislila sam proći će... Nije. Nikad nije prošlo. Živim novi život,ali i dalje je tu. Ta bolna praznina koju je ostavio za sobom. Pritišće me ujutro kad ustanem,pogledam se u ogledalo,vidim da jedan dio mene fali. Naveče,kada dolazim kući,kada liježem s drugim, podsjeća me da nisam sretna. Podsjeća me da mu nisam bila dovoljno dobra. Kada mi je rekao:"Žao mi je.",bez ikakvog uvoda,odlučila sam i ja da mu tako odgovorim. "U redu je",rekla sam,"Ona je mršavija,zabavnija,ljepša.Ne brini.Ni ja ne bih izabrala sebe.".Samo je kimnuo glavom i otišao.Čudno,ali baš me to slomilo,to što je kimnuo.Valjda sam se nadala,negdje u dubini duše,da će poricati,lagati,da će se barem potruditi da mi ne slomije srce u potpunosti. Neki kažu da sam slaba,tako je to u životu,najviše vas osuđuju oni koji vas najmanje poznaju...
kažu da ljubav boli,ali nije tako. Usamljenost boli,odbijanje boli.Kada izgubiš nekoga koga voliš,kada te ostavi,to boli.Ljudi miješaju ove stvari s ljubavlju,ali u stvari ljubav je jedina na svijetu koja uspije da malo umanji bol i popravi ti dan,barem malo... I tako sada nisam usamljena,još gore-slomljena sam.Bez njega sam mrtva iznutra. najgori su mi neprijatelji vlastita sjećanja,samo mi u glavu donose sretne trenutke,kao da govore:"Sreća je moguća samo s njim,a ti je više nemaš."...

Pitala me prijateljica zašto ne dopuštam drugima da vide i probude radost u meni."Ljudi se naviknu na to da si dobro raspoložen.Ja ne mogu predugo da glumim.",odgovorila sam joj. Znam da me nije shvatila,ali nije ni važno. Izgubila sam mnoge prijatelje zbog namrgođenog lica,ali jedno sam naučila. Prava moć znači ne biti slomljen kada ti kažu da te ne vole... Svakom bih jutru pojurila s novim poletom,kad bi ona počinjala s njim,ali svaki put kad se ponadam,kada doputim da moje želje polete u nebo gledam ih kako padaju,poput ranjenih ptica.A najtužnija je upravo sudbina ranjenih ptica,jer tada im je oduzeto sve-sloboda ... i nebo.Ali on je ipak samo muškarac,ne bi razumio...

petak, 12. listopada 2012.

Delirij , Lauren Oliver- najljepši citati

"...Reći ću vam još jednu tajnu,ali ta je za vaše dobro.Možda mislite da vam prošlost želi nešto reći.Možda mislite da biste je trebali poslušati,napregnuti se da čujete njezin šapat.Možete misliti da u tome ima nečega za vas,nečega što trebate razumjeti ili shvatiti.Ali ja znam istinu: znam iz noći u kojima me grlila Hladnoća.Znam da će vas prošlost povući na dno,prisiliti vas da se uhvatite šaputanja u vjetru i udaranja stabala koja se trljaju jedno o drugo;da ćete pokušati dešifrirati neki kod,pokušati sastaviti ono što je rastavljeno.Beznadno je.Prošlost je tek težina.Zaglavit će se u vama poput kamena.Poslušajte moj savjet:ako začujete da vam se prošlost obraća,ako osjećate kako vas povlači za leđa i prstima vam prelazi preko kralježnice- najbolje,zapravo i jedino što možete učiniti jest pobjeći..."

"...To će me ubiti,to će me ubiti,to će me ubiti,to će me ubiti.I nije me briga..."

"...'Tada zaisa izgubiš ljude.Kad bol prođe.'..."

"...ljubav pretvara cijeli svijet u nešto veće od sebe..."
"...Slike,trenuci,samo sekunde u vremenu: jednako krhki,lijepi i beznadni kao leptir koji pokušava letjeti na sve jačem vjetru..."

"...Jedna od najčudnijih stvari u vezi sa životom jest to što će se on nastaviti,slijep i nesvjestan svega, čak i ako se vaš svijet, vaša malena, poznata sfera, promijeni, pa čak i raspadne.Jedan dan znaš gdje ti je mjesto i kojim putem trebaš ići.Slijedeći dan izgubljena si u divljini.A sunce i dalje izlazi,oblaci plove nebom,ljudi kupuju namirnice,u zahodima se pušta voda,rolete se podižu i spuštaju.Tada shvatiš da  život-taj nepopustljivi mehanizam postojanja-nema veze s tobom.Uopće te ne uključuje.Nastaviot će se i nakon što ti skočiš s ruba.I nakon tvoje smrti..."

"...Valjda je to dio ljubavi prema ljudima: moraš se nečega odreći.Katkad ,čak, moraš se odreći i njih..."

"...Što je ljepota? Ljepota je tek trik,iluzija;utjecaj uznemirenih čestica i elektrona koji ti se sudaraju u očima,izazivaju metež u mozgu,kao razigrani školarci koji će svakog trenutka otrčati na odmor.Zar ćeš dopustiti da te zavedu? Zar ćeš dopustiti da te prevare?..."

"Najsmrtonosnija od svih smrtonosnih pojava:ubija te i kad je imaš i kad je nemaš.Ali nije riječ o tome.Sudac i osuđenik.Krvnik;oštrica;pomilovanje u posljednjem trenutku;hvatanje daha i nebo iznad nas.Hvala ti,hvala ti,hvala ti Bože. Ljubav: istodobno ubija i spašava..."

"...Morate razumjeti.ja nisam posebna.Ja sam tek jedna obična djevojka visoka metar i pedeset osam i prosječna po svemu. No imam jednu tajnu.Možete izgraditi zidove sve do neba,ali ja ću pronaći način da ih preletim.Možete me sa sto tisuća ruku pokušati prikovati za tlo,no nekako ću se uspjeti oduprijeti.Mnogo nas je takvih,više nego što mislite. Ljudi koji odbijaju prestati vjerovati.Ljudi koji se odbijaju spustiti na zemlju.Ljudi koji vole u svijetu bez zidova,ljudi koji vole uprkos mržnji i odbijanju,koji se nadaju unatoč tomu što nade baš i nema, i koji su u tome neustrašivi.  Volim te.zapamti.ne mogu mi to oduzeti."



PREPORUKA:Preporučujem svima koji nisu pročitali ovu knjigu da je pročitaju,jer je jedinstvena i istinski stvarna unatoč onome što hejteri o njoj pričaju... Lauren hvala ti što si napisala Delirij za sve nas koji u ovome beznadnome svijetu još uvijek vjerujemo u ljubav!!! <3

četvrtak, 6. rujna 2012.

Ponoć kuca.

Više ni sama nisam sigurna da li su to sve bile laži koje sam izmišljala da bih zadovoljila samu sebe,da li su to  stvarna sjećanja koja mi znače mnogo više od stvarnosti.Ali jedno znam-što god to bilo,to je ono što me drži na životu.Sjećanje na plave oči,jedan treptaj je dovoljan da se nađem u prošlosti i da sve to ponovno proživim...Kada bi postojala mogućnost da sami biramo svoj raj ili svoj pakao nakon smrti,ja bih izabrala njega.Ne znam koje od to dvoje bi on bio-raj ili pakao,ali u svakom slučaju izabrala bih da se izgubim u njemu,u tom pogledu.Svaki put kad pomislim na naše vrijeme,sjetim se kako mi nemamo tako dugu prošlost koliko se meni čini.
Sjećam se kad mi je rekao da me voli.Naravno da to nikada neću zaboraviti.Nikad.U tom trenutku,gledajući u njegove oči,u sliku njegove prošlosti,shvatila sam da moje vrijeme počinje s njim.I ja sam njemu rekla da ga volim,da ću ga zauvijek voljeti.One me je pitao,svojim uvijek promuklim glasom:"do kraja mog života?",ja sam se samo nasmijala i odvratila mu:"Ne.Voljeću te do kraja svog.".Tada se sve činilo tako svijetlo i izvjesno,kao neka bajka koju ni jedno od nas nije zaslužilo.
Sada gledam kroz prozor,u kasnoljetnu noć,gledam u srebreni mjesec i prisjećam se svega.Shvatam da je istina.Voljet ću ga do kraja života.Najviše.

četvrtak, 23. kolovoza 2012.

Sav moj svijet

"Neću te pitati od kada to traje,koliko puta ste...Neću te pitati ni ko je ona,kako joj je ime.Samo mi reci...reci mi voliš li je?Voliš li je kao što si volio mene?Više?",suze su mi vlažile oči,ali nisam htjela plakati.To ne bi popravilo stvari.Kasno je za to.Odavno je kasno.Već smo bili svjetovima daleko jedno od drugog.Stajali smo i gledali se kao dvoje ljudi koji nemaju što da si kažu.Dvije ljušture preostale iz zajedničkog života.Nije bilo loše,nikad to ne bih rekla...Ali trajalo je mnogo kraće,ljubav je trajala kraće od veze.rekla bih da je to najtužnije.To sam shvatila još prije dva mjeseca,htjela sam samo vidjeti,uvjeriti se da sam u pravu.Ne,lažem,htjela sam se uvjeriti da sam sanjala.Nikad neću zaboraviti tu noć...
Bilo je hladno,kraj februara.Ležali smo jedno pored drugoga,bez odjeće,bez pokrivača.Grijala nas je samo toplina naših tijela.Gledala sam ga kako spava,diše kao malo dijete,prsni koš mu se ravnomjerno podiže i spušta.Mjesečina ulazi kroz prozor i obasjava mu rame i stvara savršeni obris ispružene ruke.Bilo mi je drago da sam budna.Da ne propustim svu tu ljepotu,nedostajao mi je i u snu.Ni najslađi snovi nisu mogli biti ljepši od prizora tik do mene.Muškarac kome bih dala sve,prijatelj,ljubavnik,sav moj svijet...I onda,onda je ustao.Pravila sam se da spavam.Kada je ustao iz kreveta i okrenuo mi leđa gledala sam ga kako se oblači,stavlja meni omiljeni aftershave.Znala sam,nema sumnje,ide drugoj.Jedna suza mi je kliznula iz oka niz nos,usne i zatim bradu,pala je na jastuk i ostavila morki trag na posteljini...Nisam spavala,čekala sam da se vrati.Oko pola pet čula sam zvuk ključa u vratima.Tako tipično za njega,pomislila sam,tačno na vrijeme.Znao je da ustajem u pet kako bih vježbala jogu i istuširala se prije predavanja.Voljela sam tu njegovu osobinu,što me nikad nije ostavljao da čekam,samo noćas-noćas sam ja to sama izabrala.Čekala sam ga.Razodjenuo se i ponovno legao u krevet.Trajalo je dva mjeseca.Barem sam ja tako zaključila.Dva mjeseca glavom su mi letjele uspomene na naš prvi spoj,na svađe s roditeljima zbog njega.Jasno se sjećam da mi je mama rekla:"Svi su oni isti,kćeri,vjeruj mi.Povrijedit će te.Nemoj mu dopustiti.Premlada si da znaš šta je prava ljubav.".Bila sam tvrdoglava,"Ne",rekla sam joj,"Ne,mama možda je do tebe.Možda si ti prestara da se sjetiš.".Za sedam dana smo pobjegli iz grada i vjenčali se.Nisam čak imala ni vjenčanicu.Bili smo ludi jedno za drugim,cijeli svijet nam nije bio do koljena...
"Ne.Ne volim je kao tebe.Nikad nikoga nisam volio kao tebe,nikad ni neću.Žao mi je,ja sam kriv.",rekao je na poslijetku.Nije molio da mu se vratim.Nije pravio dramu.Bila sam mu zahvalna na tome.Na koncu konca,predobro me poznavao,znao je da ću i tako i tako otići.
"Jesi.I meni je žao.Volim te.",nisam zaplakala.Ostala sam jaka.Morala sam.I on je bio.
"Volim i ja tebe.Žao mi je",bio je to njegov načim da se oprosti.Nije mogao prevaliti to"zbogom" preko usana,ali ja jesam.
"Imali smo ono što mnogi nisu.Vidjeli smo svijet kao dvoje ljubavnika.Bio je lijep.Savršen.",govorila sam istinu.Nisam preuveličavala.
"Jeste.Bio je to najsavršeniji svijet.",nije bilo smisla lagati,i on je to znao.
"Zbogom.Želim ti samo najbolje",prošaputala sam i otišla u novi,mnogo,mnogo maje savršen svijet.bez njega,ali i bez razočarenja i prevare.Snaći ću se ja već,znala sam......

petak, 3. kolovoza 2012.

O ljubavi iz prve ruke

Obično se zaljubimo,a da to ni ne primjetimo.Polako zatim počinjemo da volimo tu osobu,još uvijek nesvjesni svega.Ali kada shvatiš,kada shvatiš da nekoga voliš tada znaš da bi za tu osobu dao sve.Radije bi se svađala s njim,nego imala nekoga drugog pokraj sebe ko bi te ljubio.Shvatiš da ljubav koju gajiš prema njemu nije mjerljiva ni sa čim drugim,da ljudi pišu pjesme o takvima poput njega.Sve je to lijepo,ispunjavajuće.Ali najteže od svega je kada dođe kraj.Tada znaš da,da je htio pričati s tobom,on bi to učinio,da je htio ostati,ostao bi.I kada dođe vrijeme da odeš,znaš da bez obzira na to koliko sporo hodala,on neće krenuti za tobom.Tada ti glavom prolaze sjećanja,i to boli,jer sva su lijepa.Želiš da kao nekada vidi tvoju prvu suzu,obriše drugu i uhvati treću.Shvatiš da je sve u vezi njega lijepo,istina ,ali isto tako i laži.Važno je samo da čuješ njegov glas kako šapuće slatke laži samo za tebe.Shvatiš da je od svih laži koje je rekao "volim te" bila ona tebi najdraža.Tada sjećanja pobjeđuju,jer je prošlo vrijeme kada je stvarnost bila ljepša od snova, jer si ga u stvarnosti mogla dotaknuti,udahnuti njegov miris i podijeliti duge poglede s njim.Ponovo proživiš sve uspomene u dahu,još jednom za kraj, a onda ih ostaviš u sjeni da čekaju na bolje dane kao silueta vaše ljubav van vemena...

petak, 13. srpnja 2012.

Znam

Svi smo mi sami.Neki samo imaju bolje iluzije od drugih,ljepše,one koje obećavaju ljubav,iskrenost,toplinu nekog drugog srca pored kojeg nećemo biti ono što jesmo-sami. Niko to ne može poreći.Rađamo se sami,umiremo sami,a ono kratko vrijeme između toga prođe prebrzo.Ostane neiskorišteno,potraćeno. Neki se ipak potrude da ga iskoriste.Neki stvaraju iluzije o prošlosti,sanjaju o budućnosti,ali im nekako uvijek izmakne sadašnjost.Vjerovatno zato što je jedina stvarna,jedino sadašnjost ne možemo izmisliti,skrojiti pos vojoj mjeri u neku nestvarnu raskošnu haljinu koja će nam dati krila za život.Šteta,jer bila bi to prelijepa haljina,satkana od zlatnih niti,svile visokog sjaja i ukrašena najljepšim dragim kamenjem,barem za one koji imaju volje.Za one koji žele ali ne mogu.Takve život najbolnije prevari,iz prostog razloga što su njihove iluzije na korak do stvarnosti,jer je njihova haljina toliko primamljiva da je gotovo mogu dotaknuti.Ali,ne.Baš u tom trenutku kada posegnu za tim prelijepim materijalnim predmetom,kada njihova očekivanja i nade dospiju na najvišiš nivo,tada sve nestane.Izmakne im se tlo pod nogama,shvate da su čak i oblaci na kojima su putovali za krilima nade,onog najopsanijeg osjećaja,samo puka iluzija.Tada padnu na tlo,to je bolan udarac,ali svi ga dožive kad-tad.Neki čak i dva-tri puta.Sve zavisi od toga da li imaju snage da ustanu nakon prvog pada.Ako uspiju to znači da zaslužuju život jer se bore da preuzmu kontrolu nad njim,ali ipak,složit ćete se kontrolu ima ljubav.Ona odlučuje ko pada ko ostaje nepovrijeđen.Onaj koji više voli,on uvijek gubi,stalno pada i najviše ga boli.Zato neki odustanu od svega.Prestanu krojiti svoju haljinu,ostaju goli.Ljudi u najlošijem smislu te riječi-plitki,nevoljeni i nesposobni da vole,ali nadasve očajni.Očajni jer su propustili život,jer su propustili priliku za ljubav.Jer iako je sve to iluzija,iako ne postoji i nestvarno je,to je i dalje jedino što ćemo dobiti. Jedan život u svijetu u kojem ne znaju ni da postojimo,gdje nas mrze i osuđuju čak i kada ne znaju ništa o nama,gdje nas vole,ali ne žele to priznati,gdje nismo dovoljno dobri ni kada damo sve od sebe,gdje je sve laž.Ali to je i dalje onaj život gdje možemo napraviti izbor,gdje možemo voljeti i osjetiti sve ono što uz to ide-sreću,uzbuđenje,razočarenje i bol.Tu smo kažnjeni kada volimo,kažnjeni smo kada ne volimo.Tu upoznajemo ljude koji nam bez obzira da li mi to primjećujemo ili ne oblikuju život,ljude kakvi želimo biti i koje želimo imati za sebe.najteže je ipak,rekla bih voljeti nekoga,vezati se za osobu kojoj ste uvijek drugi izbor.Bez obzira bio to prijatelj,prijateljica ili partner,kada nekoga za kratko vrijeme zavolite i shvatite da ste takvu osobu tražili us vim koje ste dosada upoznali,kada znate da je to najbolja iluzija koju ćete doživjeti,kada vam baš taj neko potpuno nenamjerno,sasvim prirodno,baš zato što ona ili on vas ne voli onoliko koliko vi nju ili njega,zato što ni ne sluti koliko vi ustvari žalite za svakim izgubljenim trenutkom s njom ili s njim,kada vam rasprši onaj oblak na kojem ste letjli i bjesomučno trčali za snom koji možda nije ni postojao.To je najteže.Znam.

srijeda, 4. srpnja 2012.

Za nekoga ko nije on,za ono što nemam,i za ono što sam dala-za ljubav

Šta kada se sve sruši? Kada nam više ništa ne ostane? Kada sva ljubav koju smo čuvali samo za jednu osobu,koju uostalom i sada čuvamo za istu osobu,šta kada prestane? Neuzvraćena ljubav jednostavno s vremenom prestane,jer nema smisla.Nema smilsla voljeti godinama nekoga ko se možda,samo možda ponekad sjeti da ste nekada postojali u njihovom životu,a oni su i dalje vaše sve...
Dvije godine,mogu vam reći,stvarno je dosta izgubljenog vremena za ljubav koja je polovična,koja je samo moja.Tako je bilo dvije godine,ja sam voljela,davala sve,a on je samo postojao da bi bio voljen.Sada više nije tako.Nisam se opirala osjećajima čak ni kada sam shvatila da on mene ne voli.Prepustila sam se ljubavi u kojoj sam bila sama,to mi je davalo osjećaj da sam još živa,da nisam potpuno prazna,da u meni ima nečega što želi život.I bilo je.Pune dvije godine uživala sam u ljubavi.Ne,to nije bila patnja,jer čovjek koji iskreno voli ne može da pati.Može samo da se nada,a kada ljubav prestane,kada je više nema ode i nada. Tada je lakše.Nemam više što da dam.Tražim pogledom oko sebe druge ljude,glavom mi ne prolaze bljeskovi sjećanja koja su možda i postojala samo u mojoj glavi.Možda nije ničega ni bilo,s vremena na vrijeme pomislim,ali više nije ni važno,jer ni sada nema ničega.Ostala sam na istom.Samo što sada manje boli,ali bio je to lijepi bol.Predivan,zato što mi ga je on stvarao,na taj način ostao je prisutan u mom životu.Kao neka mala bol,koja podsjeća na najljepše greške u mom životu.Na ljubav...
Dvije godine,prilično sam dugo padala u tu rupu,kako mi se tada činilo, bez dna . Ali ima dna.Sada sam tu.Sva snaga koju sam uložila u ljubav,da mu je pružim što bolje,što više,sva ta snaga sada će mi biti potrebna da se izvučem odatle. Moram je naći duboko u sebi,jer on mi je neće vratiti.Znam to.On nikada ne vraća ono što mu je dano.Zato ni ja više nemam srce.Zato što je njegovo...
Ne znam da li ću ikada ikoga voljeti kao njega.Da li ću uopšte više biti sposobna da volim?Nadam se.Ne zbog sebe.Zbog njega.Čisto zato da uzmem svoje srce nazad,sada kad sam ga preboljela.Da mogu i ja njemu, kao što je i on meni, slagati da mi je žao.Da vidim da li će mu onda biti žao.Vjerovatno ne.Nije ni važno,ali svejedno to želim.Jer više ne živim za njega.Prestala je ljubav,jer nije unio volje a za ljubav treba više.Više od jednog zgodnog,plavokosog mladića,više čak i od dvoje ljudi koji žele podijeliti sudbinu,više od pogleda koji obećava sve na svijetu,više od hiljadu laži.Za ljubav treba više od onoga što smo imali.Šteta,samo nam je jedan sastojak nedostajao.Samo ono što nismo mogli sami nabaviti.Ono što su nam samo zvjezde mogle osigurati svojim nesebičnim sjajem-budućnost...Jednom je neko rekao da dobre cure padaju na loše dečke.Tačno je to,samo što loši dečki ne padaju na cure.Nikada.Samo uzmu ono što smo im spremne dati,srce najčešće, i odu.Po novo srce...Vjerovatno nas je onda mnogo pokradenih.Neki ostanu bez srca,a neki i bez vjere u ljubav.Ne znam koja je moja dijagnoza.Čekam nekoga ko će mi dati sve,tako da mogu shvatiti da li sam sposobna voljeti nekoga ko nije on...



petak, 22. lipnja 2012.

Noćas srušio se svijet

Kako su lijepe.Nestvarne.Znala sam to.Znala sam da su ljepše od mene,nisam ni htjela da se utrkujem s njima.To bi bila izgubljena bitka.Samo sam htjela da me on voli i da mi slaže da sam lijepa.Ništa više.Htjela sam da mi priča slatke laži zato što mu je stalo,ali nije.Nije mu nikada bilo stalo,bar ne do mene.Nikada nisam shvatila šta sam to uradila da me zamrzi.Valjda sam bila bolja od njega,a unatoč tome gledala sam ga kao Boga,pružila mu sve.
U početku je bilo lakše,sviđala sam mu se.Možda me čak i volio,to ne znam jer mi nikada nije rekao.Ali u jedno sam sigurna-ja sam njega obožavala.Bio mi je sve.Razlog da se svako jutro probudim i da kročim hrabro u svaki novi dan,koliko god teško bilo.Trudila sam se da ne bježim ni od čega,jer sam htjela kvalitetnu vezu,nešto nalik onome o čemu čitamo u ljubavnim romanima.Trudila sam se da svakom našem susretu dodam neki poseban,takoreći,štih. Palila sam svijeće,spremala večere,kupovala lijepu i modernu odjeću.Voljela sam ga.A on nije morao da uradi ništa.Trebao je samo da me voli iskreno i da mi tu ljubav s vremena na vrijeme i pokaže.Nikada se nije morao boriti za moju ljubav,naklonost kao što sam ja za njegovu.Sjećam se svakog trenutka provedenog s njim.Svakog pogleda,uzdaha i dodira.Sjećam se svih riječi koje mi je uputio.Ponekad čak i danas samo sjedim i razmišljam,sjećam se od prvog susreta pa sve do danas.Sjećam se kako je postajalo sve teže voljeti ga,kako je on mene volio sve manje,kako me na kraju i zamrzio,a ja sam se do posljednjeg daha borila za ovu ljubav. Borila sam se sama protiv sebe.Uvijek sam vjerovala u ljubav i nisam htjela da on u meni uništi vjeru u ono najvažnije.U suštinske vrijednosti života-ljubav i brigu.Ponekad mi se čini da što je on mene više mrzio to sam ja njega više voljela.I tako sve do posljednjeg dana.Zapravo,ne znam ni koji je to bilo posljednji,vjerovatno sam ga izgubila u suzama.Većinu sam proplakala.Svi su mi govorili da meni to ne treba,da mi ne treba čovjek poput njega.Rekli su mi da zaslužujem bolje,ali mene nikad nije bilo briga šta ja zaslužujem. Voljela sam ga svim srcem i to mi je bilo jedino bitno.Bila sam spremna da mu oprostim sve...Često se zateknem kako se smješkam bez razloga,sjetim se kako me on nekada zvao "malena". "Malena",govorio je,"dobra si ti meni.".Bio je u pravu.Sto posto je bio u pravu jer sam ja njemu bila dobra.Bila sam puno bolja od njega.Bila sam spremna voljeti čovjeka koji mi je pružio samo nadu i prazna očekivanja,bila sam spremna dati sve što je od mene tražio.Samo jedan pogled plavo-zelenih,savršenih,dubokih očiju i otklonio bi i najmanje zrno sumnje da će me i ovaj put razočarati.I poslije svega što mi je priredio bila sam dovoljno jaka da stanem ispred njega,pogledala sam ga u oči i svim srcem,iz dubine duše izgovorila sam ponovo ono što on nikada nije htio:"Volim te.",rekla sam,"Molim te reci mi da i ti mene voliš.Samo mi reci.Pruži mi nadu.".Pogledao me pogledom punim prezira i ispljunuo najbolnije riječi koje sam čula u svom cijelom životu-"Glupačo",šapnuo mi je-"nikad te neću voljeti." Srce mi se lomilo,duša se kidala u hiljadu komadića,koljena su mi klecala i suze navirale na oči. Skupila sam svu snagu ovog svijeta samo da ga još jednom pogledam u oči,željela sam da zapamtim koliko ga mrzim.Ali to je potrajalo samo trenutak.Mrzila sam ga jedan trenutak,činilo se kao vječnost.Sada ga opet volim,ne znam zašto jer imam hiljadu razloga ne da ga ne volim,već da ga mrzim,da mu želim samo najgore.A ja ga volim.Opet je bio u pravu.Ja sam glupača.Ali i dalje imam srce.Oštećeno,ali ipak moje...Nisam znala kuda ću dalje,ali znala sam da ću sama,bez njega.Nije više bilo mjesta za toliko suprotstavljenih emocija."Želim ti sreću",jedva sam nekako protisnula kroz grlo,zatim sam pognula glavu i čekala da ode.Čekala sam da on ode jer ja nisam imala više ni tračka snage.Stajao je tu i gledao me jedan nepuni trenutak,a zatim se okrenuo i otišao.Čula sam kako mu je mobiltel zazvonio dok je odlazio.Javio se bezbrižnim glasom,kao da nije nekome upravo slomio srce.Slušala sam njegove korake dok je odlazio i nadala sam se da ga više neću vidjeti.Nikada.Pala sam na tlo,više me ni noge nisu mogle držati.Počela sam plakati,tiho,otvorenih očiju.
Danas više nismo sami.Ni on, ni ja.Volimo neke nove ljude.Ja volim čovjeka koji me zaslužuje.Volim i to je najvažnije,ali ne kao njega.Svaku noć pokraj sebe imam osobu koju zanima da li ću moći zaspati ili ću se tiho gušiti u vlastitim suzama da njega ne bih probudila.Imam pored sebe nekoga ko to nikada ne bi dopustio.On zna moju priču.Jedina stvar koju me pitao u vezi prošle veze bila je:"Šta si pomislila kada je otišao?" A ja sam mu rekla da su mi glavom prošla nebrojena sjećanja i samo jedna nova misao."Koja?"-pitao je. "Noćas se srušio svijet"-rekla sam mu i ponovo osjetila titraj tuge kroz tijelo.

ponedjeljak, 18. lipnja 2012.

Dino i Selma

Selma je plakala cijelu noć.Tuga,bijes,neopisiva ljutnja zbog nepravde koja joj je učinjena nisu joj dali sna.Ubili su joj majku.Njena majka,Nina,koja je uvijek bila sunce u njenom životu više nije bila tu.Ukrali su joj je.Bez ikakvog razloga,povoda.Selma je plakala cijelu noć.Suze su same kapale niz njeno nježno,bijelo lice.Lice koje je toliko podsjećalo na njenu majku.Svaki put kad se pogleda u ogledalo,svaki put kada nešto kaže bit će to kao da njena majka gleda kroz nove oči,kao da Nina govori Selminim glasom.Znala je to, i to je samo još više boljelo.Mislila je da će ta agonija trajati cijeli život."Zašto?Zbog čega? Zašto baš nju?"-bila su to pitanja koja su joj od trenutka kad je primila šokantnu vijest prolazila glavom."Šok,nevjerica,poricanje",rekao je policajac,"sve su to simptomi.Treba joj vremena.".Za njega su to bili simptomi,ali Selma je imala samo jednu majku,jednu jedinu osobu u životu koja joj je bespogovorno pružala ljubav i podršku.
Noć je prošla,sa sobom je odnijela sve suze.Sada je Selma morala biti jaka.Ljudi će uskoro početi dolaziti kući da izraze saučešće,da čuju šta se to desilo,kako je Nina otišla.Selmin otac,Salih,volio je Ninu svim svojim srcem.Govorio je da je od trenutka kada je prvi put vidio znao da je to njegova buduća supruga.I Nina je njega voljela.Bio je uvijek tako dobar i pažljiv,osjećajan kao rijetko koji muškarac.Uvijek je bio njen oslonac u životu,onako stabilan,njena sušta suprotnost.A Nina,ona je bila druga priča.Divlja djevojka pustolovna duha,bez predrasuda je istraživala sve aspekte života.Za nju je život bio jedno veliko putovanje kojemu sami određujemo stanice i smjer.Ona je takav život živjela i nakon udaje,nije htjela da se smiri,da odustane od sebe.Voljela je Saliha,s njim je dobila i dugo željenu kćer,malu i prelijepu Selmu,koja je sada već odrasla u sedamnaestogodišnju ljepoticu ,sliku svoje majke.
Nina je bila divlja,nikada sama sebi nije postavljala ograničenja,ali u životu je voljela samo dva muškarca-Saliha i Dinu.Koliko god ona voljela Saliha,bez obzira što se udala za njega i što ga je neizmjerno poštovala,Dino je ostao ljubav njenog života.Ljubav iz mladosti zauvijek se pamti,zauvijek se čuva u srcu i voli.Nina je voljela Dinu do posljednjeg dana,ali nikada se nije mogla udati za njega.Njih dvoje bili su isti,ludi od želje za životom bez ograničenja.Dva lava u horoskopu.Dino je uvijek bio razmažen,mali bogataš koji nije nikada ispunio očekivanja svojih roditelja o akademskoj karijeri.Živio je raskalašenim životom,prepunim veza za jednu noć,hrpetina novca i luksuza koji je cijeli život uzimao zdravo za gotovo.Tako je potrošio svojih dvadeset godina,a onda se zaljubio u Ninu.Ona je bila djevojka koja je potjecala iz srednje klase,ali nikada nije bila konzervativna poput svojih roditelja.Otišla je od kuće i živjela punim plućima sve dok se nije zaljubila-u Dinu.I tako su Nina i Dino zajedno živjeli ludo i sretno nekih pet-šest mjeseci dok nisu zavoljeli jeddno drugo.Kažu zaljubljenost je stanje ,a ljubav je čin.Stanje podnosimo,a za čin se odlučujemo.Njima se bilo teško odlučiti za ljubav,jer nikada nikoga nisu voljeli.Ljubav nije bila jednostavna.Postavljala je ograničenja od kojih se nije više moglo pobjeći.A ni Nina ni Dino nisu bili skloni ograničenjima,tako je veza pukla.Kako to obično biva kod turbulentnih veza,pokušavali su iznova više puta,ali svaki put bi se završavalo uz lom,dernjavu i teške riječi.Bilo im je teško, voljeli su jedno drugo,ali više nisu bili zajedno.Dino je utapao tugu u naručju drugih djevojaka,a Nina u svojoj novootkrivenoj strasti-slikarstvu.
Godine su prolazile i Nina je upoznala Saliha,lijepog,pristojnog i imućnog momka.Znala je da ga neće moći voljeti na onaj vatreni način kako je voljela Dinu,ali osjećala je neku ugodnu toplotu za njega.Nije više dvojila.Uradila je ono što je mislila da neće nikada,promijenila je smjer svog životnog putovanja i skrasila se uz Saliha.Uskoro su dobili i kćer-Selmu,malo slatko stvorenje koje je je s vremenom odraslo i živjelo u kući punoj ljubavi...
Sada je Selma ostala sama sa ocem.Majka je stradala u  pucnjavi u blizini njihove zgrade.Ubili su je neki mladići sasvim slučajno,u okršaju oko droge.Bili su Selminih godina i ona se stalno pitala da li su uopće pomislili da su ubili nečiju majku,ženu...
Ljudi su dolazili,mnogi koji  su voljeli Ninu,došli su da pruže utjehu njenim najbližim.Selma je otvarala vrata,primala telefonske pozive,telegrame,puštala je ljude koje nikada nije ni vidjela u kuću i zahvaljivala im što su došli.A onda je došao i on.Nikada ga nije vidjela,ali je osjetila da je poseban.Nije se prevarila.Bio je to Dino."Nina?!",tiho je izgovorio gledajući u Selmu,djevojku koja je toliko podsjeća na svoju majku."Ja sam Selma,Ninina kćer.",ona je prošaputala gledajući ga u oči i pokušavajući shvatiti šta to ima u tom strancu,kakva je to magična privlačnost."Prelijepa si",tiho,gotovo nečujno je odvratio.Gledali su se jedan dugi trenutak."Primi moje saučešće",odjednom normalnim glasom,trgnuo se i rekao"neizmjerni je gubitak tvoje majke.Zaista neizmjeran." Selma se pomakla u stranu i pustila ga da prođe kao i ostale goste.Nastavila je posluživati kafu i sok ljudima,ali iz misli joj nije izlazio onaj stranac."Pa ne znaam ni kako se zove.",pomislila je."Poznavao je moju majku.Jako dobro.Osjećam to",i dalje je razmišljala o njemu.
Sutradan je telefon neprekidno zvonio,a Selma i Salih su obavljali svoju dužnost i vodili su monotone razgovore s ljudima koje nisu ni poznavali.Tako je oko pet sati poslijepodne zazvonio telefon i Selma je ustala da se javi."Selma ovdje,izvolite?",rekla je već promuklim glasom."Selma,ja sam Dino.Ja sam ljubav njenog života. I ona je moja.",rekao je glas s druge strane žice.Bio je to glas koji je dosad samo jednom čula ali ga je odmah prepoznala."Ti si.",šapnula je i drhtaj je prostrujao njenim mladim tijelom."Da, ja sam.Htio bih ti nešto ispričati,htio bih te vidjeti.",i dalje je šaptao iako nije bilo razloga."Kada?",samo je upitala,ali nadala se što prije."Odmah",ispunio joj je želju,i jezovito tačno izgovorio njene misli-"što prije." "Hvala ti",rekla je ,"doći ću u park ispred zgrade,tu me čekaj".Izašla je iz kuće tihim koracima,da ne bi probudila oca iz popodnevnog drijemeža.Oca,Saliha.Uvijek je mislila da je on ljubav maminog života i čudila se kako dva potpuno različita bića pronalaze toliko ljubavi jedno za drugo.A onda je došao Dino i dao joj odgovore.Ispričao joj je cijelu priču,a ona ga je samo netremice gledala.Gledala ga je svojim plavim očima,istima kao kod svoje majke.I on je nju pogledao u oči."Prelijepa si.Ista majka.",ponovo joj je rekao.Selma je osjećala kako zrak oko nje pulsira,kako gubi dah i kako su njegove usne jdini spas.Nagnula se prema njemu,a on ju je prihvatio tako snažno,strasno,kao da su na ovaj poljubac čekali godinama,kao da nije bilo drugog načina da se preživi,osim da budu zajedno.Sve je išlo svojim tokom,divlje i neobuzdano kao i dvije duše koje su oživljavale nešto zajedničko.Uspomenu koja im je oboma trebala."Nina",izgovorio je u dahu.Kao da je oživjela,kao da je oživjela žena koju su oboje voljeli.Selma,kao majku,a Dino ,kao ljubavnicu. Ljubili su se bez prestanka,shvaćali su kako samo oni to mogu,kako samo oni mogu oživjeti Ninu.Bila je stvarna među njima.Bio je to jedini način.Jedini način bila je ljubav.

srijeda, 13. lipnja 2012.

Neočekivani susret

Vratila se kući. Prošlo je više od dvadeset godina. Više od dvadeset godina otkako je napustila Sarajevo,a sve je ostalo isto.Isti miris kafe dok prolazi čaršijom,iste stare kuće,činilo joj se da su i ljudi ostali isti.Ona ista lica koja proviruju iz zanatskih radionica na čaršiji...Sve je bilo tako poznato,domaće,kao da je cijelo sarajevo jedna velika avlija u kojoj se igrala dok je bila mala.Baš tako,jedna velika avlija.Bilo je rano jutro.Grad se tek budio,ali ljudi su već odavno na nogama.Mali vrijedni Sarajlije-svako jutro ista priča,svi se žale da imaju previše posla,da je ovom drugom lakše ali u stvari uživaju.Sve je to podsjetilo na mladost,na dane koji su odavno iza nje.Sve je to ostavila kada je odlučila otići u Minhen da studira književnost.Mislila je da joj neće nedostajati,Sarajevo,Bosna-dok je bila mlađa sve je još bilo napola razrušeno.A ona je htjela Evropu,staru,tradicionalnu,ali ipak modernu.Kada je krenula u gimnaziju prošlo je već šesnaest godina od kraja rata,ali Bosna se još nije oporavila.Sarajevo možda dijelom i jeste,ali ljudi nisu.Vjerovala je da nikada i neće.Vjerovala je da novi naraštaji trebaju u potpunosti da zamijene stare da bi mržnja prestala.Bila je u pravu.Često je bila u pravu,i to joj je uvijek bilo bitno-da dokaže da ima pravo,ali sada joj to više nije važno.Shvatila je da se život ne sastoji od dokaza i pobjeda u prepirkama.Shvatila je da je život ljubav.život je uvijek bio ljubav i uvijek će i biti.Ljubav.I ljubav je veže za Sarajevo.Tu je doživjela svoju prvu ljubav,prvi poljubac,pustila je prve suze zbog momka kojeg je voljela.Kažu da prva ljubav promijeni čovjeka,da ga odredi i oblikuje.I nju je.Nakon tog prelijepog iskustva odlučila je da se više neće povoditi za osjećajima.Obećala je sama sebi da neće više nikada zavoljeti nekoga toliko da izgubi kontrolu nad sobom.
Koliko god da je vremena prošlo,i dalje ju je boljela pomisao na razočerenje koje joj je tad pružio prvi čovjek kojeg je istinski zavoljela.Pustila je suzu.I još jednu.I još jednu.Nije željela plakati.Nije smjela,ali odjednom je shvatila da su je noge odnijele na to mjesto.Njihovo mjesto, iza velikog kestena u parku. Pogledala je oko sebe još suznih očiju.Sve je ostalo isto.Svaki detalj."Samo su promijenili kante za smeće",primjetila je i osmjehnula se.Koliko god da se trudila sve to zaboraviti,čini se da je to najbolje zapamtila.Uvijek to tako bude.Kažu da voda uvijek bježi od svog izvora... Odjednom je začula poznati,topli glas koji ju je prenuo iz sjetnih razmišljanja."I ja se često vraćam.Lijepo se sjetiti svega toga,zar ne?" Okrenula se i pogledala ga u oči.Bile su zelenije nego ikad.Prelijepe zelene oči,duboki pogled.jednostavno ga je morala gledati u oči.Bile su ljepše nego ikad,samo su male bore u kutovima naglašavale da više to nisu dječačke oči u koje je nekad gledala sa obožavanjem.Sada su to bile oči pravoga muškarca."Da.Da,lijepo se sjetiti svega.",odgovorila mu je. Činilo se kao da je bilo juče.kao da se nikada nisu rastali,kao da nisu pale sve te teške riječi."Prošlo je dvadeset godina.Dvadeset.",prošaptala je.Pogledala je u njegoe usne.Pune,meke,ali i one su bile ukrašene novim ,sitnim borama.Gledala je tako nekoliko trenutaka u njegove usne očekujući da joj nešto kaže.Ali nije više ništa rekao.Uzeo je njenu ruku u svoju.Pomilovao je,a ona se sva stresla od toplina koja joj je prožela tijelo,od tog nježnog dodira za kojim je žudjela već dvadeset godina.Spustio je svoje usne na njeno čelo.Kao da je to činio svaki dan već dvadeset godina.Zagrlio je i odveo sa sobom,a ona ništa nije pitala,samo se pustila.Udisala je njegov miris,tako poznat,ali sada zreliji.Nadala se da je i on zreliji,da je ovaj put poveo sa sobom da bi išli zajedno,a ne da bi ga ona slijedila.Ali znala je da to ne čini razliku.Znala je da bi ona išla za njim bilo kuda sve dok je ne otjera...Nadala se da neće.Molila se da zauvijek ostanu tako zagrljeni u tišini,molila se da joj ovaj neočekivani susret zauvijek promijeni život i da ovaj put zaista zaboravi,da zaboravi sve prije ovog neočekivanog susreta...