nedjelja, 17. veljače 2013.

Za bivše ljubavnike,noć je teren opasan...

ONA,RAZOČARANA:
Četiri ujutro... Više mi nitko nije morao reći da ipak neće doći. Skinula sam nakit, onda još malo čekala, možda nije dobio poruke... Zatim i šminku,ali cipele još ne, možda nije čuo pozive... Naposljetku, zaspala sam u novoj haljini, možda i nazove, razmišljala sam. Ipak, nije zvao, probudila sam se u izgužvanoj haljini, crvenih očiju i s praznom bocom u ruci. Moj princ je bio u nekoj drugoj nečasnoj bitci. Za neko drugo srce. Jer moje je već davno osvojio i upravo zato je prestalo biti zanimljivo.
Neće više moći tako.Ne smijem to sebi raditi. Odlučila sam. Kažu da ti osveta neće pomoći da se osjećaš bolje. Znam da je tako,ali to nije ni bio moj cilj. Htjela sam samo da ga naučim pameti.Da vidi kako je meni bilo. Htjela sam da shvati šta mi je radio. Jer ja nisam na vrijeme, ja sam prekasno shvatila da "I ja tebe." nije ljubav. Prazna fraza,eto šta je.
Nikad me niko više neće ovako uništiti.Ovo je posljednji put da sam dotakla dno. Niko više nikada neće vidjeti patnju na mome licu. Proplakaću noć,ali sutradan,kada ga vidim nasmijaću se,i to najljepše što mogu. Vidjećemo-ko se zadnji smije najslađe se smije...

Tri godine kasnije,on je zaboravio,ona nikad neće.

ON,NESVJESTAN (čini se da njen plan djeluje):

Savršena. Kao da sam je nekad sreo. Ne mogu se jasno sjetiti... Zaista savršena. Od nakita je nosila jedino oči i ja sam uzalud tražio riječ koja bi ih objasnila...Gladam je cijelu noć,ne mogu odvratiti pogled od nje. Prošlo je nekoliko sati i konačno je okrenula glavicu prema meni. Taj smiješak bih se teško usudio da nazovem anđeoskim,ali i đavolci su slatki dok su mali. Nisam više mogao. Prišao sam joj.U tom trenu osjetio sam da je ona mnogo iznad mene. Bolja. Gotovo sveta. ne znam šta je to bilo u njoj,ali sam se izgubio. Nisam je upoznao,ali bio sam spreman da kleknem pred njom. Božica-prelijepa,nikad nisam vidio takvu ženu,da je probudila toliko poštovanje u meni. Bio sam tako malen u odnosu na nju,volio sam je. Da,u tom trenutku,znao sam da je ona beskonačna i da je volim. Da je ona za mene jedina. Otvorio sam usta,htio sam nešto da joj kažem. U meni hiljadu riječi,nijedna dostojna tolike ljepote.Stajao sam tako i gledao u nju. I ona je mene pogledala. Nasmiješila se. Još sam je više zavolio. Rekao sam joj :"Ti imaš najljepši pogled,koji u meni može probuditi hiljadu i jedan otkucaj srca,drhtaj ruku i ubrzan govor,u kojem se ni sam ne snalazim. ". Govorio sam joj kao da se poznajemo. Osjećao sam se tako. Obećao sam sam sebi,njoj ustvari,ali nisam to izgovorio, da ću je zauvijek čekati. Dao bih sve samo da je mogu dotaknuti,osjetiti njen dah na svojim usnama. Gledala me hladno i bez imalo milosti. Sjetio sam se. Svega.
"Sjetio si se ,zar ne?",primakla se i šapnula mi.
"Ja...ne...",mucao sam.Jedva sam disao. Ne mogu se nositi s njom. Shvatio sam koliko je jaka. Ja nisam bio. Nikad.
"Duša! Zbunio se!",nasmijala se ledeno. "Vidiš,ja sam takva. Ili zaboravim odmah ili ne zaboravim nikad.",mogla je reći bilo šta i dalje bih je volio. Bila je to božica za mene,a ja sam bio nemoćan. Bila je božica i mrzila me-to je teška situacija.
"Takve su osjetljive osobe.Osjete duplo,čuju prije. Zato što tačno jedan korak ispred njih ide njihova duša.",rekla je.Vidio sam joj suze u očima. Ništa,pa ni to nije moglo da naruši njihovu ljepotu. Naprotiv,bile su još ljepše.Vidio sam da su sposobne da vole. Ono što me slomilo bilo je upravo to što sam  znao da ja nikad neću biti vrijedan te ljubavi...

ONA,SLOMLJENA KOLIKO I ON(ali nije htjela da on to vidi,da iko to vidi):
Posljednje tri godine živjela sam za ovo. Da ga ostavim bez teksta,da mu vidim izraz lica. Slomila sam ga cijelog. Baš lijepo. Ali morala sam otići. Odmah,jer za bivše ljubavnike noć je teren opasan,a ja sebi to nisam htjela opet uraditi.
Sada se osjećam čistom. Oprostila sam mu,to je moj poklon njemu. Ostavila sam ga u prošlosti,to je moj poklon meni...




ponedjeljak, 11. veljače 2013.

Umjetnost primjećivanja

Slikanje je za mene,baš kao i muzika i književnost,uvijek bilo veoma interesantno. To kako neki ljudi prenose sam osjećaj koji dobijemo kad nešto vidimo,na platno,to je zaista nevjerovatno. Voljela bih da i sama mogu to da uradim,vježbat ću,jer me zaista zanima...
Neki dan sam naišla na neke video zapise na Youtube-u i zaista sam se oduševila. Možete ih pogledati dolje:




Ovo su samo neki meni fascinantni i zanimljivi načini slikanja,a mnoge druge možete pronaći i na Youtube kanalu gangonstudio.

petak, 8. veljače 2013.

Tako ti je to prijatelju-prvo piješ s njom,onda zbog nje...-Priče iz muške perspektive

#1
“Znate li priču o brineti? Onoj što mi je ukrala srce i onemogućila da ijednu drugu zavolim… Izluđivala me svojim ponašanjem, bila je nepopravljiva i bahata, najgora za one koji su loši prema njoj. Bila je prva cura koja mi je vratila za sve loše što sam joj učinio. Valjda je zato i ostala posebna. S njom je ‘volim te’ najteže prelazilo preko usana. Ne zato što je nisam volio, ni što nisam bio siguran šta osjećam prema njoj, nego zato što sam se bojao da će te dvije riječi sve pokvariti. Draže mi je bilo da joj kažem nešto glupo, izmamim osmijeh, iznerviram, naljutim, samo da dobijem od nje onu šašavu reakciju koju toliko volim. Jedina nikada nije zahtijevala lijepe riječi, obećanja i zakletve, a jedinoj sam sve to mogao dati onako iskreno i od srca. A nikada nisam… Druge su dobile najljepše riječi, najveća obećanja i lažno ‘volim te’, a ona je dobila ono što nijedna druga nije mogla: moje srce,samo što ona to nije znala, niti će znati.”

#2
“Ne znam šta da ti kažem, mala. Prošlo je već isuviše dugo vremena kako te nema kraj mene, kako prsti više ne iscrtavaju konture tvojih usana niti linije po tvojim dlanovima, duboke, naglo prekinute.. I noćas opet pijem u tvoje ime, prećutno, uz osmeh i ono mangupisanje koje će uvek ići uz moje ime. I tražim te uporno u gomili, u telima tuđih žena u pripijenim haljinama, istim telima koja prije ili kasnije završe u mom krevetu, skoro savršena, nudeći zaborav, kratko utočište.. A onaj sat iznad kreveta koji je toliko puta brojao naše minute sada samo otkucava sekunde kajanja, praznoće. I prekorijeva me svakog jutra kako nedovoljno spavam, a svake pijane noći me podsjeća da sam na kraju, dok sviće, ipak sasvim sam. Ponekad dugo gledam u njega, ležim sam, potpuno miran i čekam one naše tri trojke i skoro nesvesno već sam na pola puta do tebe, čekam samo da srce pošalje tu poruku koju, sigurno, ni ne znajući, čekaš. Onaj tihi, stran osećaj izlazi iz srca i prevodi se u riječi, i to one dvije koje me najviše plaše.. Nedostaješ mi. Nedostaješ mi da dočekaš jutro kraj mene, koliko god daleko bila. Nedostaješ mi da mi pustiš kilometarsku poruku baš onda kada ne treba. Da se ljutiš zbog nje, i da se duriš kao dijete sve dok ti ne ispričam da si ti jedina zbog koje poželim da sam malo bolji. I još si jedina. Ali ipak biram one noći kojima to prestaješ da budeš i postaješ neka blijeda sjenka vremena, uvek prisutna nada mnom i u meni, ali tiha, mirna, jedna od onih što tu ostaju čisto da me podjsete da je sve moglo biti drugačije. Ali nije.”

#3
Čekaj, ona? Ona nije bila ništa posebno.
Svakako, umjela je da se smije kad joj je vjetar mrsio kosu, i umjela je da pleše dok joj kapi kiše umivaju lice i nije umjela da sakrije onaj dječiji osmjeh, kada su joj se prve pahulje uplele u kosu.
I, da.. Umjela je naglas da kaže svaku misao i nije umjela da krije tajne od mene, nikada.. A nije baš ni bježala od vrijeđanja.. Bila je jedna od rijetkih koja je mogla bez ustručavanja da mi kaže kad sam kreten.
I sjećam se da je vječito ignorirala sve što su drugi voljeli, i da je stalno tražila da voli ono što drugi nisu ni primjećivali. Stalno je bila zaljubljenik u jutranju rosu, u sunčeve zrake koji su se tek probili kroz oblake i u muziku koju su rano ujutru puštali na radiju. Govorila je da muzika tad najljepše zvuči, i da je jedino tada slušamo srcem..
I voljela je da sanjari na nekim dosadnim časovima..
I da čita. Sjećam se kako je gutala knjige, jednu za drugom..
I kako je stalno vezala kosu u onaj opušten rep i kako se rijetko kad šminkala i kako joj je osmijeh uvijek bio nekako preširok.
I sjećam se kako sam u tim trenucima mislio na to kako je najljepša. I kako nisam mogao da vjerujem koliko sam sretan što mogu da budem u njenom društvu. I kako se divno smijala kad kažem neku glupu, otrcanu šalu i pogledam u njenom pravcu.
Ma, da.. Bila je ona sasvim obična.
Samo je to đavolski dobro krila.

#4
Pametna je ona, znaš. Natjerala me je da je primijetim, nekako mi se uvukla pod kožu. Prvo me gledala onim svojim dubokim očima i smješkala se u mom pravcu. I taman kad sam pomislio, evo, još jedna opsesivna glupača, prestala je sa svim i pravila se kao da ne postojim. Prolazila pored mene bez i jednog jedinog pogleda. I onda sam sam sebe uhvatio kako je tražim i kako želim uhvatiti njen pogled i kako želim da se ponovo nasmiješi. Te njene oči, bile su poput noći. Mirne a tako nestašne. Pametne, znaš.

#5
“‘Mračno je. Čuje se samo moj ubrzani puls i teško disanje. Otkucaji kazaljke na starom satu paraju savršenu tišinu. Otkucava vrijeme. Naše vrijeme, mila.
Ustajem iz kreveta, palim cigaretu drhtavim rukama. Opet sam te sanjao.
 Ok, nisi više moja. Nisi prva koju sam imao pa izgubio. Ni prva s kim sam gužvao ovu istu posteljinu. Nisi prva koju sam zvao svojom, bez obzira da li sam to stvarno osjećao ili ne. Nisi prva koja je otišla.
Povlačim dim i odsutno ga šaljem u tamu sobe. Pogledam prazno mjesto pored sebe na krevetu. Tvoje mjesto.
Tako mi prokleto fališ. I u tome si prva.’”





srijeda, 6. veljače 2013.

Tebi dragi

Ali sada je neosporno pravo vrijeme da krenem dalje. Ponovno osjećam leptiriće u trbuhu,ali ne više zbog tebe. Tu je neko novi. Neko kome je,bar mi se čini,stalo do mene. Ni ne želim ništa više. Samo da mi da osjećaj da sam dovoljno dobra da budem voljena. Da me zagrli kad mi je tesko, a ne da me zgrabi kao što si ti to gladno činio.Da me tako riješi svih briga i problema,a ne da on bude taj problem. Jer,bježanje od problema,samo nas udaljava od rješenja. Ja sam bježala od tebe,ali sada je tu on.Kao rješenje na dar. Spremna sam mu dati onaj posljednji djelić svoga srca,to je sve što mi je ostalo. Ali,nekako osjećam da će se on bolje pobrinuti za mene nego ti. 
 Nisam voljela mnogo ljudi u svome životu,samo nekoliko njih. Ali voljela sam ih sve svim srcem. Previše sam sebe davala u to,generalno. Svi su oni bili zaista divni. Ali ti,mislila sam da te nikada neću zaboraviti .Da ću zauvijek ostati sama u svojoj želji za tobom.
Dvije godine. Prošle su dvije godine otkako sam se rastala od tebe i sve to vrijeme u svojoj sam glavi neprekidno vrtjela jedno te isto pitanje: "Šta bi bilo da je bilo?". To pitanje morilo me noćima,nisam jela,spavala. Nisam živjela.
Nekad sam imala veliko srce. Međutim,svaki od njih ukrao mi je komadić. A ti si uzeo najveći. Ali nisam ja baš toliko glupa i naivna. Čuvala sam jedan mali dio,onako ljubomorno,da niko ne zna za njega...
Sada,ne znam ni ja kako,ali odjednom,iznenada,okovi ljubavi prema tebi izblijedjeli su,gotovo potpuno nestali u sjeni prošlosti. Sada ponovno osjećam da sam slobodna da krenem ispočetka. Da nas ostavim zamrznute u najljepšem trenutku,kao likove u sniježnoj kugli. Uspomene,kao snijeg,povremeno ću protresti i vratiti cijeloj sceni malo čarolije,ali na kraju i snijeg se slegne na dnu. Tako ću ja naše najljepše uspomene čuvati u dubini duše,možeš biti siguran u to. Neću te zaboraviti. Zauvijek ću te pamtiti,sve detalje koji su te u mojim očima činili posebnim,koji su me osvojili.
Zaljubljena sam dragi. I tu se ne može više ništa. Možda ću propasti,ali bar ću propasti od ljubavi...

Noći

Možda su noći vrijeme kada je našim mislima dozvoljeno da se oslobode. Možda je san tu da nas od njih zaštiti,hvatajući te misli i pretvarajući ih u prelijepe,zastrašujuće snove. Možda ti snovi trebaju biti zaboravljeni do jutra,da se ne bismo morali suočiti sa svojim strahovima u potpunosti. Možda se baš zato sjećamo samo dijelova naših snova. Ali moje noći...one su besane...

 Pogledajte moje omiljene slike na weheartit OVDJE


Katarza glavnog lika počinje mnogo nakon završetka predstave


Mislim,mislim da kad je sve gotovo sve nam se onako vraća u bljeskovima,znate? Kao...kao vodopad sjećanja koja su nekad bila stvarnost. Sve vidimo ispočetka,u pravom svjetlu.Sve se vraća,samo on nikada.
Mislim da je dio mene znao,one sekunde kad sam ga prvi put vidjela,da će se ovo desiti. Nije to bilo,zaista,ništa što je rekao ili uradio,bio je to osjećaj koji je donio.I najluđe je što ne znam da li ću se ikada više tako osjećati,ali ne znam ni da li bih trebala...Znam samo da se cijeli ovaj svijet okrece prebrzo, i gori zasljepljujucom svetlosti,to sam vidjela u njegovim ocima. Samo sam mislila,kako bi me đavo mogao gurati u naručje nekome ko toliko sliči anđelu kada se nasmiješi? Možda je on znao sve to  kad je vidio mene.
Izgleda da sam izgubila ravnotežu...I mislim da najgori dio svega toga nije to što sam izgubila njega.Najgore je bilo to što sam izgubila sebe...

Pogledajte moj drugi blog na tumblr-u OVDJE