četvrtak, 6. rujna 2012.

Ponoć kuca.

Više ni sama nisam sigurna da li su to sve bile laži koje sam izmišljala da bih zadovoljila samu sebe,da li su to  stvarna sjećanja koja mi znače mnogo više od stvarnosti.Ali jedno znam-što god to bilo,to je ono što me drži na životu.Sjećanje na plave oči,jedan treptaj je dovoljan da se nađem u prošlosti i da sve to ponovno proživim...Kada bi postojala mogućnost da sami biramo svoj raj ili svoj pakao nakon smrti,ja bih izabrala njega.Ne znam koje od to dvoje bi on bio-raj ili pakao,ali u svakom slučaju izabrala bih da se izgubim u njemu,u tom pogledu.Svaki put kad pomislim na naše vrijeme,sjetim se kako mi nemamo tako dugu prošlost koliko se meni čini.
Sjećam se kad mi je rekao da me voli.Naravno da to nikada neću zaboraviti.Nikad.U tom trenutku,gledajući u njegove oči,u sliku njegove prošlosti,shvatila sam da moje vrijeme počinje s njim.I ja sam njemu rekla da ga volim,da ću ga zauvijek voljeti.One me je pitao,svojim uvijek promuklim glasom:"do kraja mog života?",ja sam se samo nasmijala i odvratila mu:"Ne.Voljeću te do kraja svog.".Tada se sve činilo tako svijetlo i izvjesno,kao neka bajka koju ni jedno od nas nije zaslužilo.
Sada gledam kroz prozor,u kasnoljetnu noć,gledam u srebreni mjesec i prisjećam se svega.Shvatam da je istina.Voljet ću ga do kraja života.Najviše.