Svi smo mi sami.Neki samo imaju bolje iluzije od drugih,ljepše,one koje obećavaju ljubav,iskrenost,toplinu nekog drugog srca pored kojeg nećemo biti ono što jesmo-sami. Niko to ne može poreći.Rađamo se sami,umiremo sami,a ono kratko vrijeme između toga prođe prebrzo.Ostane neiskorišteno,potraćeno. Neki se ipak potrude da ga iskoriste.Neki stvaraju iluzije o prošlosti,sanjaju o budućnosti,ali im nekako uvijek izmakne sadašnjost.Vjerovatno zato što je jedina stvarna,jedino sadašnjost ne možemo izmisliti,skrojiti pos vojoj mjeri u neku nestvarnu raskošnu haljinu koja će nam dati krila za život.Šteta,jer bila bi to prelijepa haljina,satkana od zlatnih niti,svile visokog sjaja i ukrašena najljepšim dragim kamenjem,barem za one koji imaju volje.Za one koji žele ali ne mogu.Takve život najbolnije prevari,iz prostog razloga što su njihove iluzije na korak do stvarnosti,jer je njihova haljina toliko primamljiva da je gotovo mogu dotaknuti.Ali,ne.Baš u tom trenutku kada posegnu za tim prelijepim materijalnim predmetom,kada njihova očekivanja i nade dospiju na najvišiš nivo,tada sve nestane.Izmakne im se tlo pod nogama,shvate da su čak i oblaci na kojima su putovali za krilima nade,onog najopsanijeg osjećaja,samo puka iluzija.Tada padnu na tlo,to je bolan udarac,ali svi ga dožive kad-tad.Neki čak i dva-tri puta.Sve zavisi od toga da li imaju snage da ustanu nakon prvog pada.Ako uspiju to znači da zaslužuju život jer se bore da preuzmu kontrolu nad njim,ali ipak,složit ćete se kontrolu ima ljubav.Ona odlučuje ko pada ko ostaje nepovrijeđen.Onaj koji više voli,on uvijek gubi,stalno pada i najviše ga boli.Zato neki odustanu od svega.Prestanu krojiti svoju haljinu,ostaju goli.Ljudi u najlošijem smislu te riječi-plitki,nevoljeni i nesposobni da vole,ali nadasve očajni.Očajni jer su propustili život,jer su propustili priliku za ljubav.Jer iako je sve to iluzija,iako ne postoji i nestvarno je,to je i dalje jedino što ćemo dobiti. Jedan život u svijetu u kojem ne znaju ni da postojimo,gdje nas mrze i osuđuju čak i kada ne znaju ništa o nama,gdje nas vole,ali ne žele to priznati,gdje nismo dovoljno dobri ni kada damo sve od sebe,gdje je sve laž.Ali to je i dalje onaj život gdje možemo napraviti izbor,gdje možemo voljeti i osjetiti sve ono što uz to ide-sreću,uzbuđenje,razočarenje i bol.Tu smo kažnjeni kada volimo,kažnjeni smo kada ne volimo.Tu upoznajemo ljude koji nam bez obzira da li mi to primjećujemo ili ne oblikuju život,ljude kakvi želimo biti i koje želimo imati za sebe.najteže je ipak,rekla bih voljeti nekoga,vezati se za osobu kojoj ste uvijek drugi izbor.Bez obzira bio to prijatelj,prijateljica ili partner,kada nekoga za kratko vrijeme zavolite i shvatite da ste takvu osobu tražili us vim koje ste dosada upoznali,kada znate da je to najbolja iluzija koju ćete doživjeti,kada vam baš taj neko potpuno nenamjerno,sasvim prirodno,baš zato što ona ili on vas ne voli onoliko koliko vi nju ili njega,zato što ni ne sluti koliko vi ustvari žalite za svakim izgubljenim trenutkom s njom ili s njim,kada vam rasprši onaj oblak na kojem ste letjli i bjesomučno trčali za snom koji možda nije ni postojao.To je najteže.Znam.
Najljepše priče inspirisane jednim pogledom,sjajem u oku,stihom pjesme koja tiho svira u daljini...Ljubav je svuda oko nas,ne moramo je čak ni tražiti...
petak, 13. srpnja 2012.
Znam
Svi smo mi sami.Neki samo imaju bolje iluzije od drugih,ljepše,one koje obećavaju ljubav,iskrenost,toplinu nekog drugog srca pored kojeg nećemo biti ono što jesmo-sami. Niko to ne može poreći.Rađamo se sami,umiremo sami,a ono kratko vrijeme između toga prođe prebrzo.Ostane neiskorišteno,potraćeno. Neki se ipak potrude da ga iskoriste.Neki stvaraju iluzije o prošlosti,sanjaju o budućnosti,ali im nekako uvijek izmakne sadašnjost.Vjerovatno zato što je jedina stvarna,jedino sadašnjost ne možemo izmisliti,skrojiti pos vojoj mjeri u neku nestvarnu raskošnu haljinu koja će nam dati krila za život.Šteta,jer bila bi to prelijepa haljina,satkana od zlatnih niti,svile visokog sjaja i ukrašena najljepšim dragim kamenjem,barem za one koji imaju volje.Za one koji žele ali ne mogu.Takve život najbolnije prevari,iz prostog razloga što su njihove iluzije na korak do stvarnosti,jer je njihova haljina toliko primamljiva da je gotovo mogu dotaknuti.Ali,ne.Baš u tom trenutku kada posegnu za tim prelijepim materijalnim predmetom,kada njihova očekivanja i nade dospiju na najvišiš nivo,tada sve nestane.Izmakne im se tlo pod nogama,shvate da su čak i oblaci na kojima su putovali za krilima nade,onog najopsanijeg osjećaja,samo puka iluzija.Tada padnu na tlo,to je bolan udarac,ali svi ga dožive kad-tad.Neki čak i dva-tri puta.Sve zavisi od toga da li imaju snage da ustanu nakon prvog pada.Ako uspiju to znači da zaslužuju život jer se bore da preuzmu kontrolu nad njim,ali ipak,složit ćete se kontrolu ima ljubav.Ona odlučuje ko pada ko ostaje nepovrijeđen.Onaj koji više voli,on uvijek gubi,stalno pada i najviše ga boli.Zato neki odustanu od svega.Prestanu krojiti svoju haljinu,ostaju goli.Ljudi u najlošijem smislu te riječi-plitki,nevoljeni i nesposobni da vole,ali nadasve očajni.Očajni jer su propustili život,jer su propustili priliku za ljubav.Jer iako je sve to iluzija,iako ne postoji i nestvarno je,to je i dalje jedino što ćemo dobiti. Jedan život u svijetu u kojem ne znaju ni da postojimo,gdje nas mrze i osuđuju čak i kada ne znaju ništa o nama,gdje nas vole,ali ne žele to priznati,gdje nismo dovoljno dobri ni kada damo sve od sebe,gdje je sve laž.Ali to je i dalje onaj život gdje možemo napraviti izbor,gdje možemo voljeti i osjetiti sve ono što uz to ide-sreću,uzbuđenje,razočarenje i bol.Tu smo kažnjeni kada volimo,kažnjeni smo kada ne volimo.Tu upoznajemo ljude koji nam bez obzira da li mi to primjećujemo ili ne oblikuju život,ljude kakvi želimo biti i koje želimo imati za sebe.najteže je ipak,rekla bih voljeti nekoga,vezati se za osobu kojoj ste uvijek drugi izbor.Bez obzira bio to prijatelj,prijateljica ili partner,kada nekoga za kratko vrijeme zavolite i shvatite da ste takvu osobu tražili us vim koje ste dosada upoznali,kada znate da je to najbolja iluzija koju ćete doživjeti,kada vam baš taj neko potpuno nenamjerno,sasvim prirodno,baš zato što ona ili on vas ne voli onoliko koliko vi nju ili njega,zato što ni ne sluti koliko vi ustvari žalite za svakim izgubljenim trenutkom s njom ili s njim,kada vam rasprši onaj oblak na kojem ste letjli i bjesomučno trčali za snom koji možda nije ni postojao.To je najteže.Znam.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar