Prošla su dva ljeta,dvije zime,dvaput je opalo lišće i procvjetali su prvi maslačci.Sve se mijenjalo u skladu s vremenom,samo sam ja zaglavila u nekom svom paralelnom svijetu,punom sjećanja na njega.Samo lijepih.Njih sam čuvala,pazila i njegovala da izrastu u nešto više od onoga što jesu-u veličanstvenu ljubavnu bajku.Nisam uvijek bila takva.Dugo sam samo živjela u stvarnosti,onaj obični "komercijalni" život,siv,kakav mnogima zauvijek ostane.Ali onda sam upoznala njega,Adnana.Tada mi se život promijenio na bolje.Barem sam ja tako počela gledati na stvari.Sve je postalo manje važno,nije bilo stvari važnih drame i burnih reakcija.Sve je bilo ljepše,on je sve učinio ljepšim.Adu sam upoznala prije tri godine.Između nas je odmah "kliknulo".Smijali smo se,pjevali zajedno,učio me da sviram gitaru.Trajalo je godinu dana."Trajalo" kažem,jer ne mogu naći bolji izraz-nismo bili par,a opet što se mene tiče,bili smo više od prijatelja.Bili smo jedno drugom sve.Prestalo mi je biti važno da li vaani pada kiša,snijeg,trebam li staviti kapu,ponijeti kišobran.Bilo je dovoljno znati da me on čeka.Neprestano sam se osmjehivala.Bio je to lijep osjećaj-biti sretno zaljubljen.ne znam da li je on bio zaljubljen u mene,ali volio me na neki svoj poseban način,znam da jeste.zahvalna sam mu na tome,to sunce njegove ljubavi grijalo me dvije godine nakon što je otišao iz moje stvarnosti.Opet bolji izraz ne mogu naći,"stvarnost" mi se čini najprikladnijom,jer nikad nije nestao iz mog života.Sada sam spremna da tražim dalje,da uživam u novim ljubavima,ali zauvijek ću jedan djelić srca čuvati samo za njega...
Juče sam ga vidjela.Šiške mu pokrivaju čelo i lijevo oko,oduvijek ih je volio nositi ukoso.Slušalice u ušima,sluša Gunse ,znam.Preko ramena mu je obješena tamno-plava furtola za Elzu-njegovu gitaru.On mene nije vidio.nema veze.Drago mi je da sam barem ja njega,čisto da se uvjerim da je još onaj stari.On živi,pa ću i ja.Punim plućima.Ponovo.Ispočetka.Možda još i bolje...
Najljepše priče inspirisane jednim pogledom,sjajem u oku,stihom pjesme koja tiho svira u daljini...Ljubav je svuda oko nas,ne moramo je čak ni tražiti...
petak, 30. studenoga 2012.
petak, 9. studenoga 2012.
Kada odu
"Reci mi,biće ti lakše",stalno su mi to govorili. Nisam im govorila,iako sam znala da ih zanima,ali kako bi razumjeli moje riječi ako ne razumiju moju šutnju. Zato sam samo čekala da li će neko shvatiti,da li će se pojaviti neko kome nije potrebno prosipati riječi,tako prazne,šuplje ,nesposobne da izraze ono što srce osjeća. Kada me je ostavio,mislila sam proći će... Nije. Nikad nije prošlo. Živim novi život,ali i dalje je tu. Ta bolna praznina koju je ostavio za sobom. Pritišće me ujutro kad ustanem,pogledam se u ogledalo,vidim da jedan dio mene fali. Naveče,kada dolazim kući,kada liježem s drugim, podsjeća me da nisam sretna. Podsjeća me da mu nisam bila dovoljno dobra. Kada mi je rekao:"Žao mi je.",bez ikakvog uvoda,odlučila sam i ja da mu tako odgovorim. "U redu je",rekla sam,"Ona je mršavija,zabavnija,ljepša.Ne brini.Ni ja ne bih izabrala sebe.".Samo je kimnuo glavom i otišao.Čudno,ali baš me to slomilo,to što je kimnuo.Valjda sam se nadala,negdje u dubini duše,da će poricati,lagati,da će se barem potruditi da mi ne slomije srce u potpunosti. Neki kažu da sam slaba,tako je to u životu,najviše vas osuđuju oni koji vas najmanje poznaju...
kažu da ljubav boli,ali nije tako. Usamljenost boli,odbijanje boli.Kada izgubiš nekoga koga voliš,kada te ostavi,to boli.Ljudi miješaju ove stvari s ljubavlju,ali u stvari ljubav je jedina na svijetu koja uspije da malo umanji bol i popravi ti dan,barem malo... I tako sada nisam usamljena,još gore-slomljena sam.Bez njega sam mrtva iznutra. najgori su mi neprijatelji vlastita sjećanja,samo mi u glavu donose sretne trenutke,kao da govore:"Sreća je moguća samo s njim,a ti je više nemaš."...
Pitala me prijateljica zašto ne dopuštam drugima da vide i probude radost u meni."Ljudi se naviknu na to da si dobro raspoložen.Ja ne mogu predugo da glumim.",odgovorila sam joj. Znam da me nije shvatila,ali nije ni važno. Izgubila sam mnoge prijatelje zbog namrgođenog lica,ali jedno sam naučila. Prava moć znači ne biti slomljen kada ti kažu da te ne vole... Svakom bih jutru pojurila s novim poletom,kad bi ona počinjala s njim,ali svaki put kad se ponadam,kada doputim da moje želje polete u nebo gledam ih kako padaju,poput ranjenih ptica.A najtužnija je upravo sudbina ranjenih ptica,jer tada im je oduzeto sve-sloboda ... i nebo.Ali on je ipak samo muškarac,ne bi razumio...
kažu da ljubav boli,ali nije tako. Usamljenost boli,odbijanje boli.Kada izgubiš nekoga koga voliš,kada te ostavi,to boli.Ljudi miješaju ove stvari s ljubavlju,ali u stvari ljubav je jedina na svijetu koja uspije da malo umanji bol i popravi ti dan,barem malo... I tako sada nisam usamljena,još gore-slomljena sam.Bez njega sam mrtva iznutra. najgori su mi neprijatelji vlastita sjećanja,samo mi u glavu donose sretne trenutke,kao da govore:"Sreća je moguća samo s njim,a ti je više nemaš."...
Pitala me prijateljica zašto ne dopuštam drugima da vide i probude radost u meni."Ljudi se naviknu na to da si dobro raspoložen.Ja ne mogu predugo da glumim.",odgovorila sam joj. Znam da me nije shvatila,ali nije ni važno. Izgubila sam mnoge prijatelje zbog namrgođenog lica,ali jedno sam naučila. Prava moć znači ne biti slomljen kada ti kažu da te ne vole... Svakom bih jutru pojurila s novim poletom,kad bi ona počinjala s njim,ali svaki put kad se ponadam,kada doputim da moje želje polete u nebo gledam ih kako padaju,poput ranjenih ptica.A najtužnija je upravo sudbina ranjenih ptica,jer tada im je oduzeto sve-sloboda ... i nebo.Ali on je ipak samo muškarac,ne bi razumio...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)

