petak, 22. lipnja 2012.

Noćas srušio se svijet

Kako su lijepe.Nestvarne.Znala sam to.Znala sam da su ljepše od mene,nisam ni htjela da se utrkujem s njima.To bi bila izgubljena bitka.Samo sam htjela da me on voli i da mi slaže da sam lijepa.Ništa više.Htjela sam da mi priča slatke laži zato što mu je stalo,ali nije.Nije mu nikada bilo stalo,bar ne do mene.Nikada nisam shvatila šta sam to uradila da me zamrzi.Valjda sam bila bolja od njega,a unatoč tome gledala sam ga kao Boga,pružila mu sve.
U početku je bilo lakše,sviđala sam mu se.Možda me čak i volio,to ne znam jer mi nikada nije rekao.Ali u jedno sam sigurna-ja sam njega obožavala.Bio mi je sve.Razlog da se svako jutro probudim i da kročim hrabro u svaki novi dan,koliko god teško bilo.Trudila sam se da ne bježim ni od čega,jer sam htjela kvalitetnu vezu,nešto nalik onome o čemu čitamo u ljubavnim romanima.Trudila sam se da svakom našem susretu dodam neki poseban,takoreći,štih. Palila sam svijeće,spremala večere,kupovala lijepu i modernu odjeću.Voljela sam ga.A on nije morao da uradi ništa.Trebao je samo da me voli iskreno i da mi tu ljubav s vremena na vrijeme i pokaže.Nikada se nije morao boriti za moju ljubav,naklonost kao što sam ja za njegovu.Sjećam se svakog trenutka provedenog s njim.Svakog pogleda,uzdaha i dodira.Sjećam se svih riječi koje mi je uputio.Ponekad čak i danas samo sjedim i razmišljam,sjećam se od prvog susreta pa sve do danas.Sjećam se kako je postajalo sve teže voljeti ga,kako je on mene volio sve manje,kako me na kraju i zamrzio,a ja sam se do posljednjeg daha borila za ovu ljubav. Borila sam se sama protiv sebe.Uvijek sam vjerovala u ljubav i nisam htjela da on u meni uništi vjeru u ono najvažnije.U suštinske vrijednosti života-ljubav i brigu.Ponekad mi se čini da što je on mene više mrzio to sam ja njega više voljela.I tako sve do posljednjeg dana.Zapravo,ne znam ni koji je to bilo posljednji,vjerovatno sam ga izgubila u suzama.Većinu sam proplakala.Svi su mi govorili da meni to ne treba,da mi ne treba čovjek poput njega.Rekli su mi da zaslužujem bolje,ali mene nikad nije bilo briga šta ja zaslužujem. Voljela sam ga svim srcem i to mi je bilo jedino bitno.Bila sam spremna da mu oprostim sve...Često se zateknem kako se smješkam bez razloga,sjetim se kako me on nekada zvao "malena". "Malena",govorio je,"dobra si ti meni.".Bio je u pravu.Sto posto je bio u pravu jer sam ja njemu bila dobra.Bila sam puno bolja od njega.Bila sam spremna voljeti čovjeka koji mi je pružio samo nadu i prazna očekivanja,bila sam spremna dati sve što je od mene tražio.Samo jedan pogled plavo-zelenih,savršenih,dubokih očiju i otklonio bi i najmanje zrno sumnje da će me i ovaj put razočarati.I poslije svega što mi je priredio bila sam dovoljno jaka da stanem ispred njega,pogledala sam ga u oči i svim srcem,iz dubine duše izgovorila sam ponovo ono što on nikada nije htio:"Volim te.",rekla sam,"Molim te reci mi da i ti mene voliš.Samo mi reci.Pruži mi nadu.".Pogledao me pogledom punim prezira i ispljunuo najbolnije riječi koje sam čula u svom cijelom životu-"Glupačo",šapnuo mi je-"nikad te neću voljeti." Srce mi se lomilo,duša se kidala u hiljadu komadića,koljena su mi klecala i suze navirale na oči. Skupila sam svu snagu ovog svijeta samo da ga još jednom pogledam u oči,željela sam da zapamtim koliko ga mrzim.Ali to je potrajalo samo trenutak.Mrzila sam ga jedan trenutak,činilo se kao vječnost.Sada ga opet volim,ne znam zašto jer imam hiljadu razloga ne da ga ne volim,već da ga mrzim,da mu želim samo najgore.A ja ga volim.Opet je bio u pravu.Ja sam glupača.Ali i dalje imam srce.Oštećeno,ali ipak moje...Nisam znala kuda ću dalje,ali znala sam da ću sama,bez njega.Nije više bilo mjesta za toliko suprotstavljenih emocija."Želim ti sreću",jedva sam nekako protisnula kroz grlo,zatim sam pognula glavu i čekala da ode.Čekala sam da on ode jer ja nisam imala više ni tračka snage.Stajao je tu i gledao me jedan nepuni trenutak,a zatim se okrenuo i otišao.Čula sam kako mu je mobiltel zazvonio dok je odlazio.Javio se bezbrižnim glasom,kao da nije nekome upravo slomio srce.Slušala sam njegove korake dok je odlazio i nadala sam se da ga više neću vidjeti.Nikada.Pala sam na tlo,više me ni noge nisu mogle držati.Počela sam plakati,tiho,otvorenih očiju.
Danas više nismo sami.Ni on, ni ja.Volimo neke nove ljude.Ja volim čovjeka koji me zaslužuje.Volim i to je najvažnije,ali ne kao njega.Svaku noć pokraj sebe imam osobu koju zanima da li ću moći zaspati ili ću se tiho gušiti u vlastitim suzama da njega ne bih probudila.Imam pored sebe nekoga ko to nikada ne bi dopustio.On zna moju priču.Jedina stvar koju me pitao u vezi prošle veze bila je:"Šta si pomislila kada je otišao?" A ja sam mu rekla da su mi glavom prošla nebrojena sjećanja i samo jedna nova misao."Koja?"-pitao je. "Noćas se srušio svijet"-rekla sam mu i ponovo osjetila titraj tuge kroz tijelo.

ponedjeljak, 18. lipnja 2012.

Dino i Selma

Selma je plakala cijelu noć.Tuga,bijes,neopisiva ljutnja zbog nepravde koja joj je učinjena nisu joj dali sna.Ubili su joj majku.Njena majka,Nina,koja je uvijek bila sunce u njenom životu više nije bila tu.Ukrali su joj je.Bez ikakvog razloga,povoda.Selma je plakala cijelu noć.Suze su same kapale niz njeno nježno,bijelo lice.Lice koje je toliko podsjećalo na njenu majku.Svaki put kad se pogleda u ogledalo,svaki put kada nešto kaže bit će to kao da njena majka gleda kroz nove oči,kao da Nina govori Selminim glasom.Znala je to, i to je samo još više boljelo.Mislila je da će ta agonija trajati cijeli život."Zašto?Zbog čega? Zašto baš nju?"-bila su to pitanja koja su joj od trenutka kad je primila šokantnu vijest prolazila glavom."Šok,nevjerica,poricanje",rekao je policajac,"sve su to simptomi.Treba joj vremena.".Za njega su to bili simptomi,ali Selma je imala samo jednu majku,jednu jedinu osobu u životu koja joj je bespogovorno pružala ljubav i podršku.
Noć je prošla,sa sobom je odnijela sve suze.Sada je Selma morala biti jaka.Ljudi će uskoro početi dolaziti kući da izraze saučešće,da čuju šta se to desilo,kako je Nina otišla.Selmin otac,Salih,volio je Ninu svim svojim srcem.Govorio je da je od trenutka kada je prvi put vidio znao da je to njegova buduća supruga.I Nina je njega voljela.Bio je uvijek tako dobar i pažljiv,osjećajan kao rijetko koji muškarac.Uvijek je bio njen oslonac u životu,onako stabilan,njena sušta suprotnost.A Nina,ona je bila druga priča.Divlja djevojka pustolovna duha,bez predrasuda je istraživala sve aspekte života.Za nju je život bio jedno veliko putovanje kojemu sami određujemo stanice i smjer.Ona je takav život živjela i nakon udaje,nije htjela da se smiri,da odustane od sebe.Voljela je Saliha,s njim je dobila i dugo željenu kćer,malu i prelijepu Selmu,koja je sada već odrasla u sedamnaestogodišnju ljepoticu ,sliku svoje majke.
Nina je bila divlja,nikada sama sebi nije postavljala ograničenja,ali u životu je voljela samo dva muškarca-Saliha i Dinu.Koliko god ona voljela Saliha,bez obzira što se udala za njega i što ga je neizmjerno poštovala,Dino je ostao ljubav njenog života.Ljubav iz mladosti zauvijek se pamti,zauvijek se čuva u srcu i voli.Nina je voljela Dinu do posljednjeg dana,ali nikada se nije mogla udati za njega.Njih dvoje bili su isti,ludi od želje za životom bez ograničenja.Dva lava u horoskopu.Dino je uvijek bio razmažen,mali bogataš koji nije nikada ispunio očekivanja svojih roditelja o akademskoj karijeri.Živio je raskalašenim životom,prepunim veza za jednu noć,hrpetina novca i luksuza koji je cijeli život uzimao zdravo za gotovo.Tako je potrošio svojih dvadeset godina,a onda se zaljubio u Ninu.Ona je bila djevojka koja je potjecala iz srednje klase,ali nikada nije bila konzervativna poput svojih roditelja.Otišla je od kuće i živjela punim plućima sve dok se nije zaljubila-u Dinu.I tako su Nina i Dino zajedno živjeli ludo i sretno nekih pet-šest mjeseci dok nisu zavoljeli jeddno drugo.Kažu zaljubljenost je stanje ,a ljubav je čin.Stanje podnosimo,a za čin se odlučujemo.Njima se bilo teško odlučiti za ljubav,jer nikada nikoga nisu voljeli.Ljubav nije bila jednostavna.Postavljala je ograničenja od kojih se nije više moglo pobjeći.A ni Nina ni Dino nisu bili skloni ograničenjima,tako je veza pukla.Kako to obično biva kod turbulentnih veza,pokušavali su iznova više puta,ali svaki put bi se završavalo uz lom,dernjavu i teške riječi.Bilo im je teško, voljeli su jedno drugo,ali više nisu bili zajedno.Dino je utapao tugu u naručju drugih djevojaka,a Nina u svojoj novootkrivenoj strasti-slikarstvu.
Godine su prolazile i Nina je upoznala Saliha,lijepog,pristojnog i imućnog momka.Znala je da ga neće moći voljeti na onaj vatreni način kako je voljela Dinu,ali osjećala je neku ugodnu toplotu za njega.Nije više dvojila.Uradila je ono što je mislila da neće nikada,promijenila je smjer svog životnog putovanja i skrasila se uz Saliha.Uskoro su dobili i kćer-Selmu,malo slatko stvorenje koje je je s vremenom odraslo i živjelo u kući punoj ljubavi...
Sada je Selma ostala sama sa ocem.Majka je stradala u  pucnjavi u blizini njihove zgrade.Ubili su je neki mladići sasvim slučajno,u okršaju oko droge.Bili su Selminih godina i ona se stalno pitala da li su uopće pomislili da su ubili nečiju majku,ženu...
Ljudi su dolazili,mnogi koji  su voljeli Ninu,došli su da pruže utjehu njenim najbližim.Selma je otvarala vrata,primala telefonske pozive,telegrame,puštala je ljude koje nikada nije ni vidjela u kuću i zahvaljivala im što su došli.A onda je došao i on.Nikada ga nije vidjela,ali je osjetila da je poseban.Nije se prevarila.Bio je to Dino."Nina?!",tiho je izgovorio gledajući u Selmu,djevojku koja je toliko podsjeća na svoju majku."Ja sam Selma,Ninina kćer.",ona je prošaputala gledajući ga u oči i pokušavajući shvatiti šta to ima u tom strancu,kakva je to magična privlačnost."Prelijepa si",tiho,gotovo nečujno je odvratio.Gledali su se jedan dugi trenutak."Primi moje saučešće",odjednom normalnim glasom,trgnuo se i rekao"neizmjerni je gubitak tvoje majke.Zaista neizmjeran." Selma se pomakla u stranu i pustila ga da prođe kao i ostale goste.Nastavila je posluživati kafu i sok ljudima,ali iz misli joj nije izlazio onaj stranac."Pa ne znaam ni kako se zove.",pomislila je."Poznavao je moju majku.Jako dobro.Osjećam to",i dalje je razmišljala o njemu.
Sutradan je telefon neprekidno zvonio,a Selma i Salih su obavljali svoju dužnost i vodili su monotone razgovore s ljudima koje nisu ni poznavali.Tako je oko pet sati poslijepodne zazvonio telefon i Selma je ustala da se javi."Selma ovdje,izvolite?",rekla je već promuklim glasom."Selma,ja sam Dino.Ja sam ljubav njenog života. I ona je moja.",rekao je glas s druge strane žice.Bio je to glas koji je dosad samo jednom čula ali ga je odmah prepoznala."Ti si.",šapnula je i drhtaj je prostrujao njenim mladim tijelom."Da, ja sam.Htio bih ti nešto ispričati,htio bih te vidjeti.",i dalje je šaptao iako nije bilo razloga."Kada?",samo je upitala,ali nadala se što prije."Odmah",ispunio joj je želju,i jezovito tačno izgovorio njene misli-"što prije." "Hvala ti",rekla je ,"doći ću u park ispred zgrade,tu me čekaj".Izašla je iz kuće tihim koracima,da ne bi probudila oca iz popodnevnog drijemeža.Oca,Saliha.Uvijek je mislila da je on ljubav maminog života i čudila se kako dva potpuno različita bića pronalaze toliko ljubavi jedno za drugo.A onda je došao Dino i dao joj odgovore.Ispričao joj je cijelu priču,a ona ga je samo netremice gledala.Gledala ga je svojim plavim očima,istima kao kod svoje majke.I on je nju pogledao u oči."Prelijepa si.Ista majka.",ponovo joj je rekao.Selma je osjećala kako zrak oko nje pulsira,kako gubi dah i kako su njegove usne jdini spas.Nagnula se prema njemu,a on ju je prihvatio tako snažno,strasno,kao da su na ovaj poljubac čekali godinama,kao da nije bilo drugog načina da se preživi,osim da budu zajedno.Sve je išlo svojim tokom,divlje i neobuzdano kao i dvije duše koje su oživljavale nešto zajedničko.Uspomenu koja im je oboma trebala."Nina",izgovorio je u dahu.Kao da je oživjela,kao da je oživjela žena koju su oboje voljeli.Selma,kao majku,a Dino ,kao ljubavnicu. Ljubili su se bez prestanka,shvaćali su kako samo oni to mogu,kako samo oni mogu oživjeti Ninu.Bila je stvarna među njima.Bio je to jedini način.Jedini način bila je ljubav.

srijeda, 13. lipnja 2012.

Neočekivani susret

Vratila se kući. Prošlo je više od dvadeset godina. Više od dvadeset godina otkako je napustila Sarajevo,a sve je ostalo isto.Isti miris kafe dok prolazi čaršijom,iste stare kuće,činilo joj se da su i ljudi ostali isti.Ona ista lica koja proviruju iz zanatskih radionica na čaršiji...Sve je bilo tako poznato,domaće,kao da je cijelo sarajevo jedna velika avlija u kojoj se igrala dok je bila mala.Baš tako,jedna velika avlija.Bilo je rano jutro.Grad se tek budio,ali ljudi su već odavno na nogama.Mali vrijedni Sarajlije-svako jutro ista priča,svi se žale da imaju previše posla,da je ovom drugom lakše ali u stvari uživaju.Sve je to podsjetilo na mladost,na dane koji su odavno iza nje.Sve je to ostavila kada je odlučila otići u Minhen da studira književnost.Mislila je da joj neće nedostajati,Sarajevo,Bosna-dok je bila mlađa sve je još bilo napola razrušeno.A ona je htjela Evropu,staru,tradicionalnu,ali ipak modernu.Kada je krenula u gimnaziju prošlo je već šesnaest godina od kraja rata,ali Bosna se još nije oporavila.Sarajevo možda dijelom i jeste,ali ljudi nisu.Vjerovala je da nikada i neće.Vjerovala je da novi naraštaji trebaju u potpunosti da zamijene stare da bi mržnja prestala.Bila je u pravu.Često je bila u pravu,i to joj je uvijek bilo bitno-da dokaže da ima pravo,ali sada joj to više nije važno.Shvatila je da se život ne sastoji od dokaza i pobjeda u prepirkama.Shvatila je da je život ljubav.život je uvijek bio ljubav i uvijek će i biti.Ljubav.I ljubav je veže za Sarajevo.Tu je doživjela svoju prvu ljubav,prvi poljubac,pustila je prve suze zbog momka kojeg je voljela.Kažu da prva ljubav promijeni čovjeka,da ga odredi i oblikuje.I nju je.Nakon tog prelijepog iskustva odlučila je da se više neće povoditi za osjećajima.Obećala je sama sebi da neće više nikada zavoljeti nekoga toliko da izgubi kontrolu nad sobom.
Koliko god da je vremena prošlo,i dalje ju je boljela pomisao na razočerenje koje joj je tad pružio prvi čovjek kojeg je istinski zavoljela.Pustila je suzu.I još jednu.I još jednu.Nije željela plakati.Nije smjela,ali odjednom je shvatila da su je noge odnijele na to mjesto.Njihovo mjesto, iza velikog kestena u parku. Pogledala je oko sebe još suznih očiju.Sve je ostalo isto.Svaki detalj."Samo su promijenili kante za smeće",primjetila je i osmjehnula se.Koliko god da se trudila sve to zaboraviti,čini se da je to najbolje zapamtila.Uvijek to tako bude.Kažu da voda uvijek bježi od svog izvora... Odjednom je začula poznati,topli glas koji ju je prenuo iz sjetnih razmišljanja."I ja se često vraćam.Lijepo se sjetiti svega toga,zar ne?" Okrenula se i pogledala ga u oči.Bile su zelenije nego ikad.Prelijepe zelene oči,duboki pogled.jednostavno ga je morala gledati u oči.Bile su ljepše nego ikad,samo su male bore u kutovima naglašavale da više to nisu dječačke oči u koje je nekad gledala sa obožavanjem.Sada su to bile oči pravoga muškarca."Da.Da,lijepo se sjetiti svega.",odgovorila mu je. Činilo se kao da je bilo juče.kao da se nikada nisu rastali,kao da nisu pale sve te teške riječi."Prošlo je dvadeset godina.Dvadeset.",prošaptala je.Pogledala je u njegoe usne.Pune,meke,ali i one su bile ukrašene novim ,sitnim borama.Gledala je tako nekoliko trenutaka u njegove usne očekujući da joj nešto kaže.Ali nije više ništa rekao.Uzeo je njenu ruku u svoju.Pomilovao je,a ona se sva stresla od toplina koja joj je prožela tijelo,od tog nježnog dodira za kojim je žudjela već dvadeset godina.Spustio je svoje usne na njeno čelo.Kao da je to činio svaki dan već dvadeset godina.Zagrlio je i odveo sa sobom,a ona ništa nije pitala,samo se pustila.Udisala je njegov miris,tako poznat,ali sada zreliji.Nadala se da je i on zreliji,da je ovaj put poveo sa sobom da bi išli zajedno,a ne da bi ga ona slijedila.Ali znala je da to ne čini razliku.Znala je da bi ona išla za njim bilo kuda sve dok je ne otjera...Nadala se da neće.Molila se da zauvijek ostanu tako zagrljeni u tišini,molila se da joj ovaj neočekivani susret zauvijek promijeni život i da ovaj put zaista zaboravi,da zaboravi sve prije ovog neočekivanog susreta...