Bilo je hladno,kraj februara.Ležali smo jedno pored drugoga,bez odjeće,bez pokrivača.Grijala nas je samo toplina naših tijela.Gledala sam ga kako spava,diše kao malo dijete,prsni koš mu se ravnomjerno podiže i spušta.Mjesečina ulazi kroz prozor i obasjava mu rame i stvara savršeni obris ispružene ruke.Bilo mi je drago da sam budna.Da ne propustim svu tu ljepotu,nedostajao mi je i u snu.Ni najslađi snovi nisu mogli biti ljepši od prizora tik do mene.Muškarac kome bih dala sve,prijatelj,ljubavnik,sav moj svijet...I onda,onda je ustao.Pravila sam se da spavam.Kada je ustao iz kreveta i okrenuo mi leđa gledala sam ga kako se oblači,stavlja meni omiljeni aftershave.Znala sam,nema sumnje,ide drugoj.Jedna suza mi je kliznula iz oka niz nos,usne i zatim bradu,pala je na jastuk i ostavila morki trag na posteljini...Nisam spavala,čekala sam da se vrati.Oko pola pet čula sam zvuk ključa u vratima.Tako tipično za njega,pomislila sam,tačno na vrijeme.Znao je da ustajem u pet kako bih vježbala jogu i istuširala se prije predavanja.Voljela sam tu njegovu osobinu,što me nikad nije ostavljao da čekam,samo noćas-noćas sam ja to sama izabrala.Čekala sam ga.Razodjenuo se i ponovno legao u krevet.Trajalo je dva mjeseca.Barem sam ja tako zaključila.Dva mjeseca glavom su mi letjele uspomene na naš prvi spoj,na svađe s roditeljima zbog njega.Jasno se sjećam da mi je mama rekla:"Svi su oni isti,kćeri,vjeruj mi.Povrijedit će te.Nemoj mu dopustiti.Premlada si da znaš šta je prava ljubav.".Bila sam tvrdoglava,"Ne",rekla sam joj,"Ne,mama možda je do tebe.Možda si ti prestara da se sjetiš.".Za sedam dana smo pobjegli iz grada i vjenčali se.Nisam čak imala ni vjenčanicu.Bili smo ludi jedno za drugim,cijeli svijet nam nije bio do koljena...
"Ne.Ne volim je kao tebe.Nikad nikoga nisam volio kao tebe,nikad ni neću.Žao mi je,ja sam kriv.",rekao je na poslijetku.Nije molio da mu se vratim.Nije pravio dramu.Bila sam mu zahvalna na tome.Na koncu konca,predobro me poznavao,znao je da ću i tako i tako otići.
"Jesi.I meni je žao.Volim te.",nisam zaplakala.Ostala sam jaka.Morala sam.I on je bio.
"Volim i ja tebe.Žao mi je",bio je to njegov načim da se oprosti.Nije mogao prevaliti to"zbogom" preko usana,ali ja jesam.
"Imali smo ono što mnogi nisu.Vidjeli smo svijet kao dvoje ljubavnika.Bio je lijep.Savršen.",govorila sam istinu.Nisam preuveličavala.
"Jeste.Bio je to najsavršeniji svijet.",nije bilo smisla lagati,i on je to znao.
"Zbogom.Želim ti samo najbolje",prošaputala sam i otišla u novi,mnogo,mnogo maje savršen svijet.bez njega,ali i bez razočarenja i prevare.Snaći ću se ja već,znala sam......
Nema komentara:
Objavi komentar