nedjelja, 17. veljače 2013.

Za bivše ljubavnike,noć je teren opasan...

ONA,RAZOČARANA:
Četiri ujutro... Više mi nitko nije morao reći da ipak neće doći. Skinula sam nakit, onda još malo čekala, možda nije dobio poruke... Zatim i šminku,ali cipele još ne, možda nije čuo pozive... Naposljetku, zaspala sam u novoj haljini, možda i nazove, razmišljala sam. Ipak, nije zvao, probudila sam se u izgužvanoj haljini, crvenih očiju i s praznom bocom u ruci. Moj princ je bio u nekoj drugoj nečasnoj bitci. Za neko drugo srce. Jer moje je već davno osvojio i upravo zato je prestalo biti zanimljivo.
Neće više moći tako.Ne smijem to sebi raditi. Odlučila sam. Kažu da ti osveta neće pomoći da se osjećaš bolje. Znam da je tako,ali to nije ni bio moj cilj. Htjela sam samo da ga naučim pameti.Da vidi kako je meni bilo. Htjela sam da shvati šta mi je radio. Jer ja nisam na vrijeme, ja sam prekasno shvatila da "I ja tebe." nije ljubav. Prazna fraza,eto šta je.
Nikad me niko više neće ovako uništiti.Ovo je posljednji put da sam dotakla dno. Niko više nikada neće vidjeti patnju na mome licu. Proplakaću noć,ali sutradan,kada ga vidim nasmijaću se,i to najljepše što mogu. Vidjećemo-ko se zadnji smije najslađe se smije...

Tri godine kasnije,on je zaboravio,ona nikad neće.

ON,NESVJESTAN (čini se da njen plan djeluje):

Savršena. Kao da sam je nekad sreo. Ne mogu se jasno sjetiti... Zaista savršena. Od nakita je nosila jedino oči i ja sam uzalud tražio riječ koja bi ih objasnila...Gladam je cijelu noć,ne mogu odvratiti pogled od nje. Prošlo je nekoliko sati i konačno je okrenula glavicu prema meni. Taj smiješak bih se teško usudio da nazovem anđeoskim,ali i đavolci su slatki dok su mali. Nisam više mogao. Prišao sam joj.U tom trenu osjetio sam da je ona mnogo iznad mene. Bolja. Gotovo sveta. ne znam šta je to bilo u njoj,ali sam se izgubio. Nisam je upoznao,ali bio sam spreman da kleknem pred njom. Božica-prelijepa,nikad nisam vidio takvu ženu,da je probudila toliko poštovanje u meni. Bio sam tako malen u odnosu na nju,volio sam je. Da,u tom trenutku,znao sam da je ona beskonačna i da je volim. Da je ona za mene jedina. Otvorio sam usta,htio sam nešto da joj kažem. U meni hiljadu riječi,nijedna dostojna tolike ljepote.Stajao sam tako i gledao u nju. I ona je mene pogledala. Nasmiješila se. Još sam je više zavolio. Rekao sam joj :"Ti imaš najljepši pogled,koji u meni može probuditi hiljadu i jedan otkucaj srca,drhtaj ruku i ubrzan govor,u kojem se ni sam ne snalazim. ". Govorio sam joj kao da se poznajemo. Osjećao sam se tako. Obećao sam sam sebi,njoj ustvari,ali nisam to izgovorio, da ću je zauvijek čekati. Dao bih sve samo da je mogu dotaknuti,osjetiti njen dah na svojim usnama. Gledala me hladno i bez imalo milosti. Sjetio sam se. Svega.
"Sjetio si se ,zar ne?",primakla se i šapnula mi.
"Ja...ne...",mucao sam.Jedva sam disao. Ne mogu se nositi s njom. Shvatio sam koliko je jaka. Ja nisam bio. Nikad.
"Duša! Zbunio se!",nasmijala se ledeno. "Vidiš,ja sam takva. Ili zaboravim odmah ili ne zaboravim nikad.",mogla je reći bilo šta i dalje bih je volio. Bila je to božica za mene,a ja sam bio nemoćan. Bila je božica i mrzila me-to je teška situacija.
"Takve su osjetljive osobe.Osjete duplo,čuju prije. Zato što tačno jedan korak ispred njih ide njihova duša.",rekla je.Vidio sam joj suze u očima. Ništa,pa ni to nije moglo da naruši njihovu ljepotu. Naprotiv,bile su još ljepše.Vidio sam da su sposobne da vole. Ono što me slomilo bilo je upravo to što sam  znao da ja nikad neću biti vrijedan te ljubavi...

ONA,SLOMLJENA KOLIKO I ON(ali nije htjela da on to vidi,da iko to vidi):
Posljednje tri godine živjela sam za ovo. Da ga ostavim bez teksta,da mu vidim izraz lica. Slomila sam ga cijelog. Baš lijepo. Ali morala sam otići. Odmah,jer za bivše ljubavnike noć je teren opasan,a ja sebi to nisam htjela opet uraditi.
Sada se osjećam čistom. Oprostila sam mu,to je moj poklon njemu. Ostavila sam ga u prošlosti,to je moj poklon meni...




Nema komentara: