Mislim,mislim da kad je sve gotovo sve nam se onako vraća u bljeskovima,znate? Kao...kao vodopad sjećanja koja su nekad bila stvarnost. Sve vidimo ispočetka,u pravom svjetlu.Sve se vraća,samo on nikada.Mislim da je dio mene znao,one sekunde kad sam ga prvi put vidjela,da će se ovo desiti. Nije to bilo,zaista,ništa što je rekao ili uradio,bio je to osjećaj koji je donio.I najluđe je što ne znam da li ću se ikada više tako osjećati,ali ne znam ni da li bih trebala...Znam samo da se cijeli ovaj svijet okrece prebrzo, i gori zasljepljujucom svetlosti,to sam vidjela u njegovim ocima. Samo sam mislila,kako bi me đavo mogao gurati u naručje nekome ko toliko sliči anđelu kada se nasmiješi? Možda je on znao sve to kad je vidio mene.
Izgleda da sam izgubila ravnotežu...I mislim da najgori dio svega toga nije to što sam izgubila njega.Najgore je bilo to što sam izgubila sebe...
Pogledajte moj drugi blog na tumblr-u OVDJE
Nema komentara:
Objavi komentar