"Kažu da sam umrla. Srce mi je prestalo kucati i prestala sam disati - u očima svijeta bila sam zaista mrtva. Neki kažu da je to trajalo tri minute, neki kažu četiri; smatram da je smrt stvar ličnog doživljaja. Samim tim što sam Julija, pretpostavljam da sam trebala znati šta se sprema. Ali sam toliko željela vjerovati da se, ovog puta, neće ponoviti stara žalobna tragedija. Ovog puta Romeo i ja bismo ostali zajedno zauvijek, i naša ljubav nikad više ne bi bila prekinuta mračnim vijekovima izgnanstva i smrti. Ali Pjesnika se ne može nadmudriti. I tako sam umrla, kao što moram, kada je nestalo mojih replika, i ponovo se vratila u izvor stvaranja..."
"...Bez riječi korračajući u njegov zagrljaj, priželjkivala sam da stvarnost mogu prevrnuti kao pješčani sat, da život nije tako konačan, nego stalno ponavljanje protoka kroz malu rupu u vremenu..."
"...Dok je tako stajala zatvorenih očiju, rekao mi je Umberto, duge čipkane zavjese su se omotale oko njenog vretenastog tijela,kao da je već postala duh..."
"...Umberto se nagnuo i veoma nježno mi dotaknuo obraz, kao da je znao da se, kada jednom odem, više nikad neću vratiti. Ako se ikad i sretnemo, da to neće biti ovako, da nećemo sjediti u dječijem skrovištu, svijetu okrenuti leđima..."
"Smrt,što je moed tvoga daha popila,
lepoti tvojoj ništa mogla nije
-Shakespeare "
" 'Takva ljepota',rekao je nježnim glasom,'ne bi trebala umrijeti nikad. Čak i smrt noćas mrzi svoje zanimanje.' "
" 'Kad bi ona bila moja, otišao bih za njom u raj i doveo je nazad. Ili bih tamo zauvijek s njom ostao.' "
"...Nikad se prije nije tako osjećao. Bio je zaljubljen, bio je u paklu..."
"...U čitavoj radionici nije bilo tako intrigantne boje; doduše, takva nijansa nije se mogla pronaći ni u cijelom gradu jer on ju je izumio upravo te noći, u nekoj vrsti grozničave sumanutosti, dok je na zidu njegovog uma slika djevojke još uvijek bila svježa.
Ohrabren neposrednim rezultatom, bez oklijevanja je ispod plamene rijeke kose iscrtao obrise onog naočitog lica. Pokreti su mu još uvijek bili žustri i sigurni pokreti čarobnjaka; slikar ne bi radio s više vrtoglave pouzdanosti ni da je mlada žena u tom trenutku sjedila pred njim, pozirajući za vječnost.
'Da!' - bila je jedina riječ koja mu je izbjegla dok je groljivo, gotovo gladno, vraćao u život te crte lica koje su oduzimale dah. Kad je slika bila završena, napravio jenekoliko koraka unazad i tek tada pružio ruku prema čaši vina koju si je natočio u prethodnom životu, pet sati ranije..."
" 'Znaš jedno je požuda, a drugo ljubav. Iako su povezane, ipak su potpuno različite. Za ovu prvu dovoljno je malo sladunjavog govora i lijepe odjeće, ali da bi dobio ovo drugo, muškarac se mora odreći svog rebra. Zauzvrat,njegova će žena poništiti Evim grijh i vratiti ga u raj.'
'Ali kako muškarac zna kad da uloži svoje rebro? Imam mnogo prijatelja koji su ostali bez ijednog rebra a, unem ti se, raja nikad nisu vidjeli.'
Iskrena zabrinutost na mladićevom licu natjerala je Maestra Amborgia da kimne. 'Sam si rekao', potvrdio je. 'Muškarac zna, ali dječak ne.' "
" '...slikarovo oko pati kada vidi sniježnu golubicu da dangubi s vranama...' "
" Šta je ime? Slatkim di dahom mirisala ruža
da joj i kakvo drugo ime damo
-Shakespeare "
"...Strpljenje je uvijek bilo njegov početni potez; kao princ pred zidinama Troje, on je strpljivo i istrajno čekao da se ostali kandidati obrukaju. Tek tada bi uspostavio prvi kontakt, znalačkim osmijehom s dozom zadirkivanja započeo bi s njom kovanje urote protiv sviju njih. Kasnije, netremični pogled preko cijele prostorije, mračan i bez osmijeha, a potom bi se, tako mi Boga, njihove ruke susrele u plesu, njeno bi srce u grudim alupalo tako divljački da joj je on mogao pratiti bilo sve do golog vrata. I tu,baš u to mjesto, prvi put bi je poljubio..."
" Ja zid na kril'ma ljubavi preleteh;
Jer ne postoje zidovi za ljubav
-Shakespeare "
"... Kao što se ptica sruči na svoju lovinu i u raj odvede neko jadno biće koje hodi po zemlji, tako je Romeo ukrao njene usne prije nogo mu je ona uspjela ponovo uteći. Lebdeći u nekom prostoru između anđela i demona, njegov se plijen prestao otimati, nakon čega je on širom rastvorio krila i pustio da i vjetar ponese u takve nebeske visine da je i sam grabljivac izgubio svaku nadu u povratak kući.
U tom jednom zagrljaju, Romeo je spoznao neminovnost za koju nije vjerovao da je može iskusiti iko, čak ni oni kreposni. Kakve god namjere imao otkako je saznao da je djevojka iz kovčega živa - nejasne i njemu samom - sada je znao da su riječi koje je izgovorio pred Masetrom Amborgiom bile proročanske; s Giuliettom u naručju, sve druge žene - prošle, sadašnje i buduće - jednostavno su prestale postojati..."
" '...Smatraš da velika ljubav u sebi nosi sjeme velike tuge. Dobro, možda si u pravu. Možda se mudri odriču jednog da bi sebe poštedjeli drugog, ali ja bih prije odabrala da mi oči sagore u dupljama nego da se rodim bez njih. ' ..."
"...Postojala su samo dva smjera kojima je mogla krenuti ova strastvena ljubav, jednom izrečena; jedan je vodio prema ispunjenju, drugi prema razočarenju. Stagnacija nije bila moguća..."
" ...'Za letenje postoji jedan trik. To su mi anđeli rekli.' Nasmijao se mojim široko otvorenim očima punim divljenja. 'Moraš zaboraviti sve što naučiš kao ljudsko biće. Kad si čovjek, otkriješ da mržnja prema zemlji može imati ogromnu moć. Toliku da ti se čini da možeš poletjeti. Ali sigurno nećeš, nikada.'
Na,rštila sam se ne shvatajući šta govori. ' Pa u čemu je onda trik?'
'Voli nebo.' ..."
"...Ako On (bog) uopšte išta osjeća. Na kraju krajeva, On je ipak božansko Biće a pomisao da božanstvu osjećaji ne priliče nije van pameti. A ako ipak jeste, onda je Maestro iskreno žalio Boga jer historija ljudskog roda i nije ništa drudo do duga pripovijetka puna suza..."
" Sjedeći tako, bez ikakvog osjećaja za vrijeme, Giulietta je polako počela shvatati da je smrt, prije svega, stvar čekanja..."
" A što u toj knjizi ne bude ti jasno
rub njegovih očiju iztazit će glasno
- Shakespeare "
"...U tišini koja je uslijedila njegove su oči potvrdile sve što je rekao, i molile me da odgovorim. Ali umjesto da to odmah učinim, položila sam mu ruku na grudi i kada sam na dlanu osjetila toplinu njegovog živog srca, iz mene je prokuljala neka iracionalna, ushićujuća radost, iz nekog mjesta u meni za koje nisam imala pojma da postoji; i konačno našla načina da izbije na površinu..."
"Koliko dugo je trajao naš poljubac,zauvijek će mi ostati nepoznanica. Bio je to jedan od onih trenutaka koji naučnici, ma koliko da se truge, nikad neće moći izraziti brojevima. Ali kada se naposlijetku svijet u kovitlacima počeo vraćati, iz nekih prijatnih daljina, sve je bilo sjajnije, sve vrednije truga nego ikad ranije. Izgledalo je kao da je cijeli kosmos, otkad sam ga posljednji put vidjela, bio izložen nekoj ekstremnoj obnovi... ili je možda do toga što ga ja nikasd prije nisam ni pogledala kao treba..."
" O blažena,blažena noći! Strepim,
kad je noć. da je sve to samo san,
odveć lep da bi postojao.
- Shakespeare "
" ...Tek kad sam mu počela otkopčavati košulju, ponovo je progovorio. 'Vjeruješ li ti', pitao me je nakratko mi zaustavivši ruke, ' u zauvijek? '
Pogledala sam ga u oči iznenađena tolikom iskrenošču. Podužući prsten s orlom između nas, jednostavno sam rekla: 'Zauvijek je davno počelo.'..."
" Na njoj smrt ko preran mraz
na najlepšem cvetu poljane počiva.
-Shakespeare "
Nema komentara:
Objavi komentar