Ne znam kad me prestalo biti briga.Prije dva mjeseca?Prije godinu dana? Nemam pojma. Promijenila sam se,svi mi to kazu.Kada se pogledam u ogledalo i sama to vidim. Nije to moj izgled,jer koliko god se fizicki promijenili,ljudi na ulici vas i dalje prepoznaju,ne mozete se sakriti... To je u meni ,nesto novo u ocima,osmijehu.Ne znam sta je,ali ga vidim.Ne kao pojavu vec kao nedostatak necega sto je prije postojalo...Nemam vise volje da brinem zbog sitnica. Prije dva dana pricala sam sa jednom starom prijateljicom,nekad smo znacile jedna drugoj,sada ona meni vise nista ne znaci,vise ne volim ljude,izgubila sam tu sposobnost.Ne znam za nju,voli li ona mene,da li joj je stalo,ali slusala me.Jedna od rijetkih osoba koje su zaista saslusale odgovor na ono otrcano pitanje koje vam postavljaju kad ne znaju sta dam kazu. "Kako si?",pitala je."Drugacije je nego prije.",odgovorila sam.
"Bolje,nadam se?",nasmijala se ne shvacajuci me bas ozbiljno. "Ne znam,zaista ne znam...",rekla sam joj jedinu istinu.Uozbiljila se i pogledala me iznenađeno. "Reci mi,sve.Slobodno.Ne boj se, necu nikome reći.",prosaputala je i obuhvatila objema rukama moju lijevu.I tako sam ispraznila dusu pred osobom koju nisam vidjela vec pune dvije godine.Bilo je iznenađujuce lako. Rijeci su same izlazile,nisam se mogla zaustaviti.Gledala me u oci dok sam joj pricala kako je moj zivot naglo promijenio smijer otkako sam vidjela kakav je doista. Negdje na sredini price pocela je plakati.Suza joj je tiho klinula niz obraz. Nisam se iznenadila sto place. Mnogi bi zaplakali samo kad bi culi,a kako je tek bilo zivjeti tu nocnu moru? Zivjeti za covjeka koji ti znaci sve na svijetu,biti spremna da umres onog casa kad on to zatrazi od tebe,robinja njegove gorke ljubavi...A sto je ljubav bez tragedije? Uvijek sam mislila da su prave,istinske ljubavi pomalo nestrene,teske,ali da vrijede,da su neprocjenjive.Ali vise nisam tako sigurna.Sad mi je uzeto sve,pa mislim da ne mozemo ni znati kada je ljubav prava,kada je zajednicka...
Prosla sam mnogo toga,naucila sam isto toliko.Neki su ljudi dosli u nas zivot kao blagoslov,neki kao lekcija.
Neki te nauce da slijedis svoje srce,ali ne prepustaj se tome tako lako.Slijedi srce,ali ne zaboravi na razum. Jer koliko god ih voljeli,nikad ne mozemo biti sigurni da nas nece povrijediti.Ipak je pakao prazan,svi vragovi su ovdje.Cekaju da nas zamotaju oko maloga prsta i iscupaju nam srce. Zato treba zapamtiti svaki dobar trenutak,da se u onim losim vremenima mozemo sjetiti zasto nas zivot nije bezvrijedan i zasto ne trebamo biti spremni da ga damo i potracimo s nekime ko nas se nece nijednom sjetiti kas nas vise ne bude...
Kada sam zavrsila svoju pricu,nisam osjetila nikakvu promjenu,ali bilo mi je drago da je bar ona cula kako zivot moze biti okrutan prema dobrim ljudima. "Hvala ti",rekla mi je. "Samo ne zaboravi da su oni koji ti se nekad doimaju kao da nemaju trunke srca,jednom previse propatili.Sve se desava s razlogom.",kazala sam i pozdravila se s njom,ostavljajuci je sa naovim saznanjima koja ce joj ,nadam se, pomoci da sacuva srecu.

Nema komentara:
Objavi komentar